Nije jednostavno dovući smrskano vozilo pred prag kuće u kojima su poginuli živjeli. Scene kojima je imao priliku prisustvovati teško zaboravlja, ali i teško prepričava ljudima oko sebe.

Ipak, za Source portal govorio je o svom poslu i svemu što je zahvaljujući njemu doživio.



Armine za početak nam reci  kako si počeo da se baviš ovim poslom? 

Moj  otac je započeo ovu priču. Dugo se bavio ovim poslom, a nakon što se povukao, ja sam nastavio njegovim koracima. Naravno, moram reći da ništa ne bih postigao bez očeve pomoći, jer je on uložio najviše finansija u naš posao.


O čemu razmišljaš kada dovlačiš automobile pred kuću porodice poginulog?

Pa bilo je teških situacija. Znao sam nekada i zaplakati prilikom dolaska na adrese sa uništenim vozilima. Ne može čovjek ostati ravnodušan prema takvim scenama. Mnogo sam puta upravo tada pomislio na svoje roditelje. Ipak, sam i ja nečije djete, a roditeljima najteže pada kada u takvim nesrećama izgube svoju djecu. U to sam se lično uvjerio!


S obzirom da tvoj posao nosi dosta stresa, koliko on utiče na tvoje raspoloženje i na tvoj privatni život? 

Najteže mi pada kada život izgube mlade osobe, to me najviše pogodi. Pored toga, ovo je posao koji zahtjeva dosta organizacije, dosta vožnje. Sve to zna uticati na mene i moje raspoloženje, koje znam nažalost nekada prenijeti i na meni bliske osobe.


Postane li vremenom čovjek imun na takve stvari?

Postao sam imun poslije nekoliko saobraćajnih nesreća sa smrtnim ishodima. Zbog ovog posla i ja sam počeo da vozim sporije. Dosta sam se promijenio kao osoba, počeo sam zrelije gledati na život i stvari koje ga čine.

Zilić: Naučio sam voziti sporije

Prisustvovao si brojnim nesrećama, koja od njih ti je posebno ostala u sjećanju i zbog čega?

Prisustvovo sam mnogim nesrećama, ali zaboraviti neću nikada nesreću koja se neki dan dogodila na autoputu  A1,  kada je vozač škode u alkoholisanom stanju išao pogrešnim smijerom i direktno udario u drugo vozilo u kojem su bila dva lica, koja su nažalost poginula na licu mjesta. Krv na vozilima, odjeću, djelove auta razbacanih po deset, dvadeset metara od mjesta nesreće. Strašan, i prizor koji ću vječno da pamtim!


Mlad si čovjek, kako gledaš na svoju bubućnost, da li ćeš se i dalje baviti ovim poslom ili imaš druge planove?

Budućnost mi je da imam svoju asistenciju, odnosno svoju ekipu ljudi. Većinu stvari već imam na raspolaganju. Posjedujem pet vozila šlep službi, auto servis, Caddy vozilo za brže intervencije, Rent-a-car i još dosta toga. Borim se, mlad sam, volim to i nadam se da ću uspjeti toj namjeri.

Zanimljivo je da si šlepao automobile i brojnim poznatim ličnostima. Sa kojima od njih pamtiš saradnju?

Pa šlepao sam dosta poznatih ličnosti. Zapamtio sam Hanku Paldum, sa kojom sam jeo baklavu u kamionu koju je spremila. Bio je Bajram, taj dan joj se pokvario automobil, nakon čega sam je odvukao kamionom pred Hayat televiziju u Vogosći. Šlepao sam auta mnogim političarima kao i našim poznatim muzičarima Jali Bratu i Bubi Corelliju.


(Admir Oručević)