Također, obavlja funkciju portparola i potpredsjednice organizacije Ujedinjena bosanska zajednica. Zanimljivo je da je zajednica, zajedno s Bosanskom privrednom komorom, sagradila sebilj u Saint Louisu, identičan onome u Sarajevu, kao simbol Bosanaca i Hercegovaca u tom američkom gradu.

Ni tu nije kraj njenom angažmanu. Veliku ljubav gaji prema muzici, tačnije prema tradicionalnoj bh. pjesmi, sevdalinki. Moramo napomenuti da je i sportski aktivna i da je dugo vremena trenirala tajlandski kik-box.

O svom životu i poslu u Americi, bh. dijaspori i raznim predrasudama koje se vežu za ovu populaciju, govorila je za naš portal.

Dževada za početak razgovora, možete li nam reći kako ste dospjeli u Ameriku i kako danas gledate na vašu odluku napustite rodnu zemlju?

Kao i većina ljudi iz naše zemlje u to vrijeme mi smo bili prisiljeni da napustimo zemlju. Doduše za mene i moju braću i sestru roditelji su donijeli tu odluku, pošto smo mi bili maloljetni. I kao većina roditelja koji su željeli spašavati svoju djecu, moji su bili jedni od sretnika da su imali tu opciju u to vrijeme. Da li je dobro ili ne, ja vjerujem da je tako moralo biti,  jer inače ne razmišljam puno o stvarima koje ne mogu promijeniti, nego se trudim da ih prihvatim najbolje što mogu i nastavim dalje u skladu sa tim.


Dugo ste u Americi, kako bi opisali bh. dijasporu u toj zemlji? Ljudi koji žive u BiH često imaju predrasude prema Bosancima i Hercegovcima koji žive van granica naše zemlje, iako veliki količina novca na godišnjem nivou u BiH dolazi upravo iz dijaspore? Da li smo nezahvalni po tom pitanju? 

Ljudi kao svi naši ljudi. Neki su zadovoljni, neki nisu.  Generacija mojih roditelja i stariji su još uvijek zaglavljeni u tom nekom prijeratnom vremenu i nostalgiji prema izgubljenom u kojem su oni bili sretni i živjeli svoje živote u njima poznatoj sredini, što je razumljivo. Mi znamo već odavno za kritike prema dijaspori. Iako su takvi stavovi nekada izazvani zbog određenih ponašanja pripadnika dijaspore, sve nas stavljaju u isti koš, što jednostavno nije fer. Ne znam da li je mržnja i odbojnost ljudi prema nama izazvana iz razloga što situacija u našoj zemlji nikako da se popravi, što ljudi, a pogotovo mladi ljudi nemaju puno perspektive. Ljudi su vjerovatno nezadovoljni i onda im treba nešto ili neko da ga krive da bi im bilo lakše. Nekada se pitam da li ikada razmišljaju racionalno kada nas krive za odlazak, jer većina nas nije je imala izbora. Ja doduše ne mogu mnogo uraditi po tom pitanju, pa i kada čujem neku opasku o nama u dijaspori, kažem sama sebi; vjerovatno mu je teško, pa su bijesni sami na sebe i ne obraćam mnogo pažnje. 


Da li je lakše biti patriota iz dijaspore?

Ako ćemo realno, naravno da jeste. Mi živimo u boljim uslovima što se tiće društva generalno, pa nam je onda sve lakše, mada to ljudi u Bosni kažu sa dozom sarkazma. Međutim, ljudi koji žive u Bosni ne pokušavaju mnogo da mijenjaju situaciju gledajući da uporno biraju iste ljude i rukovodioce, a žele promjene. Možda ja to pogrešno zamišljam, drugačije, ali nisam primjetila da se mnogo trude za promjene.


Vjerovatno ste zadovoljni svojim životom i onim što ste postigli u 'Obećanoj zemlji'. Za vas kažu da ste među najpoznatijim Bosankama u Americi. Prijaju li vam takvi epiteti? 

Ja sam veoma zadovoljna svojim životom. Sto se tiče epiteta 'poznata' ili 'najpoznatija', da li mi prija ili ne? Ne znam šta da vam kazem, pošto to može da bude mač sa dvije oštrice. Ljudi koji znaju za vas, misle da vas poznaju veoma dobro. Nisam žudila za takvim statusom, ali sam uvijek gledala da se bavim nečim što volim i što mi pruža zadovoljsto, a epiteti se jednostavno nekada dese.


Koliko često dolazite u Sanski Most i namjeravate li se nekada vratiti u BiH i tu nastaviti svoj život?

Osim zadnjih godinu, dvije, dolazila sam u Bosnu i Sanski Most jednom do dva puta godišnje. I dalje smatram i uvijek ću smatrati da je Bosna i Hercegovina najljepša zemlja na svijetu, jer sam Bosanka prije svega, pa onda sve ostalo. Međutimm, u zadnje vrijeme zbog privatnih obaveza nisam, ali planiram uskoro nastaviti tradiciju posjećivanja. Da se ne lažemo, nemam namjeru da se vratim i da živim bilo gdje drugo. Moj život je već osnovan ovdje i tako planiram nastaviti.


Novinar: Admir Oručević