Riječ je o mladom Semiru Krnjiću, talenotvanom piscu iz vezirskog grada. U pisanju i čitanju nalazi svoj mir, ali pored toga ovaj mladić već nekoliko godina radi ugostiteljstvu, kao konobar, pošteno zarađujući svoj novac.

Do sada je napisao više od stotinu pjesama, dvadeset priča, nekoliko eseja i dvije knjige.

O svom životu, ljubavi prema pisanju i životnim ambicijama govorio je za Source portal.


Kako se jedan talentovani pisac poput Vas našao u ugostiteljskom poslu?

Takva nafaka. Jer mi smo Bosanci, ako je moguće da jedan čovjek bez srednje škole bude na nekoj od visokih funkcija. Zašto je čudno da tacnu nosa neko ko je napisao dvije knjige. 


Odakle ljubav prema pisanju?

Kada sam imao dvije godine teško sam se razbolio i ta bolest je ostavila neke svoje tragove. Da bih to prevazisao, morao sam više da čitam, bilo šta. Čitajući što "moram" , zavolio sam knjige. Što sam više čitao, više sam bio inspirisan. Tako da sam sa 18. godina napisao knjigu "Želja" koja će ove godine ugledati svijetlo dana.


Kako biste opisali konobarski posao, da li taj posao obavljate iz ljubavi?

Po zanimanju sam, mašinski tehničar- konstruktor na računaru. Odrastao sam uz babu koji ima radionicu i maštao jednog dana da imam veliki auto odpad i da popravljam auta. Kada sam završio srednju školu, nisam mogao naći posao u svojoj struci, ustvari nisam imao stelu. Kada nemate stelu, onda radite ono što vam se nudi, ne ono što volite. Tako sam jedno vrijeme radio kao pekar, asfaltiranje puteva, građevini, tekstilnoj industriji, sve je to bilo jako naporno i malo plaćeno.  Da bih jedna od "privremenih" solucija bilo konobarisanje. Zavolio sam taj posao, možda zbog toga što nikad nije hladno, nije teško, ne gledaš hoćeš li auto naići i udariti te. Iskreno, rodila se ljubav prema tom poslu i hvala Bogu evo već četvrta godina kako radim.


Kakve su rekacije okoline, prije svega Vaših roditelja, da li Vam pružaju podršku u svemu što radite?

Znate kakav smo mi narod, ništa nama nije čudno. Moji roditelji i braća su mi najveća podrška od prvog dana. Jedino su oni znali kada sam napisao prvu knjigu. Naravno i moji prijatelji mi pružaju nesebičnu podrsku. Javilo mi se mnogo ljudi, koji su mi poželjeli sreću. Malo je onih negativnih komentara ili ljudi. Bilo je onih koju su uzimali moje tekstove i potpisivali se, misleći on je konobar neće on to skontati. A, ne znaju da svaku riječ koju sam napisao, prvo sam je memorisao u duši.


I dalje živite i radite u Travniku. Imate li ambiciju ostati u BiH?

Ja sam rođen u Travniku. A odrastao sam u Novom Travniku, tu sam završio srednju i osnovnu školu. Pa moj grad Novi Travniku ili poznatiji kako "Grad mladosti" oporavlja se sa industrijom, neki strani investitori ulažu u ovu malu čaršiju. Ne razmišljam još o odlasku, nadam se boljoj budućnosti ovdje. Svjestan sam činjenica da je svaki mjesec, razred manje, najbolji prijatelji iz djetinjstva su mi u inostranstvu. Nikad se ne zna, sad za sad sam tu. Sve dok se bude moglo živjeti, ostat ću.


Kako gledate na sve veći odlazak mladih ljudi iz naše zemlje?

Našem narodu ne treba života, njemu treba življenja, uživanja u njemu. Treba mu mjesec jedan da može sve račune da plati i ćevape pojede, a da ne mora u minuse ići. Nepravda je ono što nas tjera, jer jedni mogu, drugi ne mogu. Skoro mi jedan gost priča, da je u ratu bio uvijek na prvim linijama, a jednog insana uvijek hvatali, bježao sa linije. Poslije rata onaj što je bježao gazda, ovaj što se borio  radnik. Ta nepravda, više i podjele te nemaju funkcija, narod se zasitio svega. Jest malo čudno za narod koji je prije 25. godina životom branio svoju domovinu, sada je tako lahko ostavlja kao da je privremena stanica. Ali "odušak duši" je negdje tamo. Mladi su budućnost, mi se svi kolektivno trebamo zapitati: "Kakva je naša budućnost?" Sve dok nam dobri majstori, doktori, inžinjeri idu u tuđinu.


(Admir Oručević)