Danas oni čine prepoznatljivu zajednicu, ujedinjenu kroz rasu, kulturu i jezik, iako nemaju standardni dijalekt. Postoji niz različitih religija i vjerovanja, iako su većina sunitski muslimani.

Zašto nemaju svoju državu?

Početkom 20. stoljeća mnogi Kurdi su počeli razmišljati o stvaranju domovine, koja bi se zvala Kurdistan. Nakon Prvog svjetskog rata i poraza Osmanskog carstva, pobjednički zapadni saveznici osigurali su kurdsku državu u Sevreskom ugovoru 1920. godine.

Takve nade su propale tri godine kasnije, međutim, kada Lozanski sporazum, koji je odredio granice moderne Turske, nije predvidio kurdsku državu i pustio Kurde sa manjinskim statusom u njihovim zemljama. Tokom sljedećih 80 godina, svaki pokušaj Kurda da osnuju neovisnu državu, bio je brutalno zaustavljen.

Zašto su Kurdi bili na čelu borbe protiv ISIL-a?

Sredinom 2013. džihadistička skupina Islamska država usmjerila se na tri kurdske enklave koje su graničile s teritorijom pod njihovom kontrolom na Sjeveru Sirije. Pokrenuli su ponovljene napade koji su do sredine 2014. Bili zaustavljeni od strane YPG-a (Jedinice za zaštitu naroda) i PYD (Sirijske kurdske demokratske partije).

Napredak ISIL-a na sjeveru Iraka u junu 2014. također je uvukao Kurde te zemlje u sukob. Vlada iračke autonomne oblasti Kurdistana poslala je svoje snage Peshmerga u područja napuštena od iračke vojske.

U augustu 2014. džihadisti su pokrenuli iznenadnu ofanzivu i Peshmerga se povukla iz nekoliko oblasti. Pao je veći broj gradova u kojima žive vjerske manjine, posebno Sinjar, gdje su militanti ISIL-a ubili ili zarobili hiljade Yazida.

Kao odgovor, multinacionalna koalicija predvođena SAD-om pokrenula je zračne napade na sjeveru Iraka i poslala vojne savjetnike da pomognu Peshmergi. U pomoć su im priskočile i YPG i Kurdistanska radnička stranka (PKK), koja se tri decenije borila za kurdsku autonomiju u Turskoj i ima baze u Iraku.

U septembru 2014. godine ISIL je izveo napad na enklavu oko sjevernog sirijskog kurdskog grada Kobane, prisilivši desetine hiljada ljudi da pobjegnu preko obližnje turske granice. Uprkos blizini borbi, Turska je odbila napasti položaje ISIL-a ili je dozvoliti turskim Kurdima da pređu da bi je odbranili.

U januaru 2015. godine, nakon bitke u kojoj je poginulo najmanje 1.600 ljudi, kurdske snage su povratile kontrolu nad Kobaneom.

Kurdi - boreći se s nekoliko lokalnih arapskih vojski pod zastavom Saveza Sirijskih demokratskih snaga (SDF), a potpomognuti zračnim udarima koalicije predvođene SAD-om, oružjem i savjetnicima - tada su otjerali ISIL iz desetaka hiljada četvornih kilometara teritorija na sjeveroistoku Sirije i uspostavili kontrolu nad velikim dijelom granice s Turskom.

U oktobru 2019. borci SDF-a zauzeli su de facto glavni grad Raqqe, a zatim napredovali jugoistočno prema susjednoj provinciji Deir al-Zour - posljednjem važnom uporištu džihadista u Siriji.

Posljednja teritorija koju je ISIL držao u Siriji - oko sela Baghouz - pao je SDF-u u martu 2019. SDF je pozdravio "potpuno uklanjanje" ISIL-ovog kalifata, ali upozorio je da su džihadističke spavaće ćelije ostale "velika prijetnja ".

SDF je također ostavljen da se bavi hiljadama osumnjičenih militanata ISIL-a zarobljenih u posljednje dvije godine bitke, kao i desetinama hiljada raseljenih žena i djece povezanih s borcima ISIL-a. SAD su pozvale na repatrijaciju stranih državljana među njima, ali većina njihovih matičnih zemalja je odbila.

U oktobru 2019. američke trupe povukle su se s granice s Turskom nakon što je predsjednik te zemlje rekao da će uskoro pokrenuti operaciju za postavljanje "sigurne zone" duboke 32 kilometra. SDF je saopštio kako im je SAD zabio nož u leđa i upozorio da bi ofanziva mogla preokrenuti poraz ISIL-a.

Turske trupe i saveznički sirijski pobunjenici postigli su korist u prvim danima operacije. Kao odgovor, SDF se za pomoć obratio sirijskoj vladi i postigao dogovor da se sirijska vojska rasporedi duž granice.

Sirijska vlada obećala je preuzeti kontrolu nad cijelom Sirijom.

Zašto Turska Kurde smatra prijetnjom?

Postoji neprijateljstvo između Turske države i Kurda koji se nalaze u njoj, a ima ih oko 15 do 20 posto.

Godinama unazad, Kurdi su vrlo loše tretirani od turskih vlasti. Kao odgovor na ustanke 1920-ih i 1930-ih, mnogi Kurdi su bili raseljeni, zabranjena su kurdska imena i nošnje, ograničena je upotreba kurdskog jezika, a čak je zanemareno i postojanje kurdskog etničkog identiteta. Ljudi su označeni kao 'planinski Turci'.

Abdullah Ocalan je 1978. osnovao PKK, koji se zalagao za nezavisnu državu unutar Turske. Šest godina kasnije, grupa je započela oružanu borbu. Od tada je više od 40.000 ljudi ubijeno, a stotine hiljada raseljeno.

Devedesetih godina prošlog vijeka PKK se povukla sa zahtjevom o neovisnosti, pozivajući umjesto toga na veću kulturnu i političku autonomiju, ali su nastavili s borbom. U 2013. godini dogovoreno je primirje nakon što su održani tajni razgovori.

Ipak, prekid vatre je trajao do 2015. godine  kada se desio samoubilački bombaški napad ISIL-a u kojem je ubijeno 33 mladih aktivista u, uglavnom kurdskom gradu Suruc, u blizini sirijske granice. PKK je optužila turske vlasti i policiju sa saučesništvo u napadu. A onda je turska vlada pokrenula nešto što se naziva 'sinhronizirani rat protiv terorizma' protiv ISIL-a i PKK.

Od tada, nekoliko hiljada ljudi - uključujući stotine civila - ubijeno je u sukobima na jugoistoku Turske.

Turska održava vojno prisustvo na sjeveru Sirije od augusta 2016., kada je slala trupe i tenkove preko granice kako bi podržala sirijsku pobunjeničku ofanzivu protiv ISIL-a. Te snage zauzele su ključni pogranični grad Jarablus, spriječavajući SDF-a pod vodstvom YPG-a da zauzme sam teritorij i poveže se sa kurdskom enklavom Afrin na zapadu.

2018. godine turske trupe i saveznički sirijski pobunjenici pokrenuli su operaciju protjerivanja boraca YPG-a iz Afrina. Desetine civila ubijeno je, a desetine hiljada raseljeno.

Turska vlada kaže da su YPG i PYD produžetak PKK-a, da dijele svoj cilj otcjepljenja oružanom borbom i da su terorističke organizacije koje moraju biti eliminirane.

Šta sirijski Kurdi žele?

Kurdi čine između 7% i 10% stanovništva Sirije. Prije pobune protiv predsjednika Bashara al-Assada 2011. godine većina je živjela u gradovima Damasku i Aleppu, te u tri, susjedna područja oko Kobanea, Afrina i sjeveroistočnog grada Qamishli.

Sirijski Kurdi već su dugo pritisnusti i potisnuti, a uskraćena su im osnovna prava. Nekih 300.000 ljudi je uskraćeno za državljanstvo od 1960-ih, a kurdska zemlja je oduzeta i preraspodijeljena u pokušaju 'arabizacije' kurdskih regija.

Kad je ustanak prerastao u građanski rat, glavne kurdske stranke javno su izbjegavale zauzimanje strana. Sredinom 2012., vladine snage povukle su se da se usredotoče na borbu protiv pobunjenika negdje drugdje, a kurdske grupe preuzele su kontrolu nad sobom.

Kad je ustanak prerastao u građanski rat, glavne kurdske stranke javno su izbjegavale zauzimanje strana. Sredinom 2012., vladine snage povukle su se da se usredotoče na borbu protiv pobunjenika negdje drugdje, a kurdske grupe preuzele su kontrolu nad sobom.

U januaru 2014. kurdske stranke - uključujući dominantnu stranku Demokratske unije (PYD) - proglasile su stvaranje "autonomnih uprava" u tri "kantona" Afrin, Kobane i Jazira.

U martu 2016. najavili su uspostavu "federalnog sistema" koji je obuhvatao uglavnom arapska i turkmenska područja zarobljena od ISIL-a.

Deklaraciju su odbacile sirijska vlada, sirijska opozicija, Turska i SAD.

PYD kaže da ne traži neovisnost, ali insistira da svako političko rješenje za okončanje sukoba u Siriji mora uključivati zakonska jamstva za kurdska prava i priznavanje kurdske autonomije.

Predsjednik Assad obećao je da će povući "svaki centimetar" sirijske teritorije, bilo pregovorima ili vojnom silom. Njegova vlada je također odbacila kurdske zahtjeve za autonomijom, rekavši da "niko u Siriji ne prihvata razgovor o neovisnim entitetima ili federalizmu".

(Amila Alijagić)