Draga braćo i sestre!

1. Božić je jedan od najvećih blagdana u kršćanskom kalendaru i vjerojatno najželjenije iščekivan. Razlog toj radosti leži i u činjenici iščekivanja i nadanja. Djeca čekaju i žive u nadi da vide hoće li dobiti darove koje su tražili. Za većinu odraslih to će biti prilika uživati u slobodnom vremenu, posjetu obitelji i prijateljima i u obiteljskom zajedništvu. Čak i oni koji nisu kršćani ili su samo „prigodni“ kršćani, pronaći će, također, razlog za slavlje.

Mediji su posljednjih dana i godina ispunjeni vijestima, slikama i izvješćima o ratu u Svetoj Zemlji i Ukrajini, dolasku migranata, nestabilnoj gospodarskoj situaciji, što predstavlja vrlo stvarne izazove za mnoge ljude u našim biskupijama, našoj zemlji i uopće u svijetu. Ovim brojnim izrazima nasilja i izazova treba, također, dodati i ugroženost nerođenog života, kao i nedovoljno poštivanje ljudskog dostojanstva na kraju života.

Gledano ljudskim očima, svijet je trenutno mračno mjesto, pa bi se netko mogao razumno zapitati: ‘Što se ima slaviti?’

2. Za kršćane je Isusovo rođenje, Božji dolazak na zemlju, nedvojbeno činjenica na kojoj treba biti neizmjerno zahvalan. U Matejevu evanđelju čitamo: „Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel, što znači: S nama Bog.“ (Mt 1, 23)

Stvarnost Božjega utjelovljenja kršćanima pruža utjehu i budi nadu, kao i Kristovo obećanje da će uvijek biti s nama, “do svršetka svijeta”. (Mt 28,20)

Božić slavimo jer je Bog uslišao vapaj svakog ranjivog srca koje čezne za otkupljenjem. Božić postoji jer je Marija u dubokoj poslušnosti prihvatila Božju volju usred stvarnog svijeta u turobnoj neizvjesnosti. Božić slavimo jer je u tišini noći u skromnim jaslama Bog prihvatio našu ljudskost u Isusu iz Nazareta i učinio taj ljudski krik svojim, rječito nas uvjeravajući da slušamo njegovo obećanje da će ostati s nama na putu prema pomirenju u odnosima, po nadi u ponovno vraćenom dostojanstvu i punini života.

3. Stoga su i naše božićne liturgije prožete „svjetlom“ i „nadom“. Bogu ćemo upućivati molitvu da „svjetlo Božje utjelovljene Riječi odsijeva i u našem životu“ i posvješćivati sebi da je Bog, da rastjera tamu naše noći, poslao svoga Sina, prvorođenca prije svakog stvorenja, svjetlo svijeta.

Svjetlo je utješno i umirujuće. Vodi nas pravim putem. Prosvjetljuje nas i pomaže nam da jasnije vidimo. Često je u mraku teško vidjeti ono dobro što se oko nas čini. Ali to se dobro događa svakodnevno: u našim župama, našim obiteljima, školama i bolnicama, na radnim mjestima, dobrotvornim ustanovama i drugim zajednicama. Svi smo blagoslovljeni tom velikodušnošću duha.

4. Upravo ta svjetlost koja je sâm Krist i koja dolazi od Krista i koja nadahnjuje u dobru mnoga srca, obasjava naše živote i budi u nama nadu. Kršćanska nada nije puki optimizam.

Papa Franjo u Buli proglašenja redovnog Jubileja 2025. godine podsjeća: „Duh Sveti je, naime, taj koji svojom trajnom prisutnošću u Crkvi putnici širi svjetlo nade u vjernicima: On ga održava poput goruće baklje koja se nikada ne gasi kako bi davao potporu i snagu našemu životu. Naime, kršćanska nada ne vara i ne razočarava, jer se temelji na sigurnosti da nas ništa i nitko nikada ne može rastaviti od Božje ljubavi… Zato se ta nada ne slama pred teškoćama: ona se temelji na vjeri i hrani ljubavlju, te nam tako omogućuje ići naprijed kroz život.“ (Franjo, Spes non confundit, 3.)

5. Braćo i sestre!

I ovoga Božića zahvalimo za Božje utjelovljenje na zemlji. Molimo da svi dođemo Kristu, svjetlu svijeta. Molimo da njegovo svjetlo učvrsti našu nadu, osvijetli put u bolju budućnost i prosvijetli ljude diljem svijeta. Molimo da svi ljudi, u svojim domovima i župama, u ratom razorenim mjestima, gdje god ima boli, tjeskobe i nemira, spoznaju i dožive Kristov mir, najveći dar kojem se svatko od nas može nadati ovog i svakog Božića.

Svima vama i vašim obiteljima, kao i svim ljudima dobre volje želimo božićnu radost i sretnu novu godinu ispunjenu novim blagoslovima Božje dobrote, navodi se u zajedničkoj poruci Tome Vukšića, vrhbosanskog nadbiskupa i metropolita, apostolskog upravitelja Vojnog ordinarijata, Petra Palića, mostarsko-duvanjskog biskupa, apostolskog upravitelja trebinjsko-mrkanskog i Željka Majića, banjolučkog biskup.