Objavu ovog oca, Zejda Šote prenosimo u cjelosti: 
 
Čuvajte svoju djecu, nisu sigurna nažalost

"Ovo dijelimo javno nakon što smo pokušali naš slučaj riješiti putem suda i tužilaštva ali nismo uspjeli, vele nema dokaza. 
Naše dijete je dobro hvala Bogu ali su druga djeca sada izložena riziku i zato ovo želimo da društvo zna.

Ovih dana smo ponovo vidjeli drugu djecu da su na žalost izložena rizicima u vrtiću.
Postoje načini kako spriječiti da nasilne i nekompetentne osobe dobiju priliku da rade sa našom djecom, recimo u Hrvatskoj testiraju toleranciju na plač djeteta.

Prije oko dvije i po godine supruga i ja smo vodjeni strogim kriterijima odlučili u koji vrtic ćemo poslati našeg trogodišnjeg sina. Zadovoljni uslovima, osobljem i svim sadržajima apsolutno puni pozitivnih očekivanja vjerovali smo u dobar izbor. Dodatna potvrda toga je došla i kada smo sreli direktoricu, poznanicu od ranije, može se reci i prijateljicu. 

Bez obzira sto je naše dijete stalno bilo protiv odlazaka u vrtic smatrali smo da nema ništa neuobičajeno i loše u tome. Pa svako dijete prodje tu fazu. Može da traje i mjesecima, govorili su. Onda je odjednom nestala direktorica, nismo znali zašto a s njom i jedna od teta koje su radile sa djecom. Počela je neka ružna kampanja o lošim uslovima u vrtiću putem nekih medija Itd. Loš osjećaj mada smo mi svjedoci da je sve bilo kako smo željeli.

Dijete je imalo isti odnos prema vrtiću, često plakanje i protivljenje odlascima, molbe da ne ide danas i sutra i narednih nekoliko dana. 

Sutra nećemo ići u vrtić, idemo na čaršiju, pa ćemo zajedno u džamiju, sladoled i kupovina bagera, pa tek onda kući, obećao sam mu. Oduševljen je bio i ujutro se probudio ranije i brže nego inače i krenuli smo prema Ilidži pa onda dalje prema Baščaršiji. Negdje kod televizije poziv iz vrtića i zamolba da svratimo na razgovor. Krenuvši prema vrtiću krenuo je i plač i veliko razočarenje bez obzira sto sam ga ubjeđivao da će biti kratko, da neće izlaziti iz auta, skoro da sam i odustao od odlaska jer mi je baš teško padalo njegovo iskreno razočarenje zbog moguće moje laži. 

Ostao je u autu a ja sam zamolio osoblje na recepciji vrtića da ga pripaze, ja ću brzo do vlasnice i natrag. Ušao sam u kancelariju i doživio najveći šok u životu. Objasnila je slučaj sa direktoricom i njenom prijateljicom učiteljicom Amilom i da je razlog video snimak sa nadzornih kamera na kojem Amila maltretira jedno dijete koje je vjerovatno naš sin. Direktorica je svoju prijateljicu pokušala zaštiti pa su obje dobile otkaz, rečeno mi je. Imao sam osjećaj vreline na vratu ispod ušiju, uzeo sam nekako snimak i krenuo napolje gdje sam sreo njega uplakanog i razočaranog, a moje stanje, moj bijes je bio još dodatak na razočarenje koje je on doživljavao tu, totalni kolaps, nema me tonem. 

No spasio me on, zamolio da idemo, ušli smo u auto a slika sa monitora je pred očima. Promjenio se kada smo krenuli od vrtića, idemo na baščaršiju, džamiju, sladoled, bager Itd. Ne znam šta još, ja sam samo imao želju da je raskomadam, ali moj sin je upadao i spašavao situaciju i spašavao tu bolesnu osobu svojim zadovljstvom sto smo nastavili put.

Nazvao sam je i pitao zašto mi je dirala dijete, zatim sam na njeno negiranje i tvrdnje da nije obećao da nikada neću odustati od borbe da dobije kaznu koju je zaslužila. Rekao sam da je propustila priliku da plače i moli za oprost, pokaže svjesnost i pokajanje.
Taj dan sam dijete ispoštovao koliko je bilo moguće u okolnostima, grlio ga i ljubio, popio tablete za smirenje i otišao u policiju nakon nekih 2 sata da prijavim nasilje fizičko nad svojim djetetom od strane osobe koja je dobila povjerenje od društva da bude drugi roditelj, odgajatelj našoj djeci.
Njen bezobrazluk i pripremljenost je toliko veliki pokazalo se kada je došla i prijavila prijetnje putem telefona, u istu stanicu isti taj dan. Ja sam tražio od policije i tužilaštva da je oni kazne, zaštite djecu od takvih učitelja i odgajatelja. Potrudio sam se biti legalista, dobar građanin i bla bla. 

Saznao sam da ima podršku da dobije posao u državnoj ustanovi i slično. Nismo se mnogo obazirali, davali smo izjave, išli u institucije i trudili se, nudili, predlagali da za dokaz odgovarajući stručnjaci pregledaju i razgovaraju sa djetetom i drugom djecom koju je raznim metodama kažnjavala i nanosila im fizičku bol. Saznali smo još toga od druge djece i roditelja. 

Tužilaštvo KS je mijenjalo tužioce, 3 ukupno i na kraju nakon svega odbacilo slučaj nakon dvije godine jer nisu prihvatili dokaze, video snimak i izjave jer video snimak nije izuzet u skladu sa procedurama. Neki novinari su nas pitali i intervjuisali o slučaju ali nisu objavili, kažu falilo hrabrosti. Neka.  Dragi roditelji budite oprezni, pazite na sve što rade i govore naša djeca, sve se treba ispitati.  Čuli smo, ne znamo jeli tačno, da ta učiteljica Amila Hasečić sada radi u vrtiću Biseri.   Kako god nema druge nego se boriti za bolji svijet naše djece. Makar se čovjek sam borio. Ne može svako odgajati djecu, u bilo kojoj ulozi, od roditelja do nastavnog osoblja.

Toliko je primjera lošeg ili nikakvog rada tužilaštva i sudske vlasti da ljudi razumljivo iz tog razloga bježe odavde. Bježe od nepravde, površnosti, stihije, nekompetencija, nerada, a ne od gladi i neimaštine.  Nećemo bježati aBd".






(Lejla Trle)