Štaviše, u intervjuu za Al Jazzeru upozorava ovaj profesor historije države i prava na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, ekonomski, međunacionalni i drugi problemi koji opterećuju bosanskohercegovačke građane nikako ne mogu biti riješeni traženjem krivca u drugima, naprotiv, kaže, to može samo produbiti krizu. Stoga, prevazilaženje prepreka u Bosni i Hercegovini vidi u neprestanom, mučnom dijalogu o svim spornim pitanjima, kako o prošlosti tako i o budućnosti.

“Za bilo kakvo projiciranje naše budućnosti, moramo razumijevati prošlost. Nedostatak novih ideja i rješenja čini nas dogmatima i time postajemo nesposobni cjelovito sagledati našu realnost. Nacionalistički patriotizam neće pomoći BiH, uprkos, ponekad, i dobrim namjerama. Ljudske vrijednosti moraju biti ispred ‘identiteta’. Priznati drugog znači priznati njegovu predstavu o sebi. Kriviti uvijek drugoga za svoje stanje, znači ne prihvatiti potrebu za vlastitim preispitivanjem. Daleko od svake samokritike.”

Al Jazzera: Jedan ste od rijetkih intelektualaca koji, na prvom mjestu kritikuje političke elite Bošnjaka. Kakav je vaš stav prema politici Stranke demokratske akcije (SDA), koja je najveća bošnjačka partija i koja se napadno poziva i na vrijednosti islama?

- SDA je jedina politička partija koja je organizirala odbranu Bosne. Da ne bih bio pogrešno shvaćen, ovo nikako ne znači da su svi časni borci Armije BiH bili članovi ove partije. Valjda je to jasno. Ono što su komunisti bili od '41. do '45. (organizatori otpora fašizmu) to je SDA bila od '92. do '95.  Tada se borilo protiv fašizma, sada smo se također, tokom agresije na BiH borili protiv fašizma. Dakle, kao politička stranka SDA je organizirala odbranu Bosne. Floskula je da se narod sam organizirao. Uvijek neko mora organizirati i povesti narod. Ostale političke partije ili su rušile BiH ili su “digle ruke” od nje.

Ali …!? Da su SDA, i sve stranke koje za sebe kažu da su probosanske, nastavile graditi institucije u zemlji nakon rata, sada ne bismo imali krize koje imamo, ili bar ne bi bile ovako radikalne. Nažalost, pravili su talove, ne u interesu države i građana, već u interesu stranke i pojedinaca. Koalirali su sa rušiteljima Bosne i kada nisu morali!  Kadrovska politika im je posebna priča. Naše društvo je, skoro postalo „kuća razbojnička“, politika i političari su preuzeli primat nad pravdom i etikom, nikada nisu uspjeli uspostaviti hijerarhiju svojih nevjerovatnih pohlepa, a broj marginaliziranih ljudi se povećava. Sve je više siromašnih (narodna kuhinja nam je postala nacionalna institucija), nezaposlenih i bolesnih.

Što se tiče SDA i islamskih vrijednosti, bojim se da se oni danas ni u putu ne mogu sresti, pa bi neki hrabriji muftija mogao rahat izdati fetvu da je današnjem bh. muslimanu haram (strogo zabranjeno) biti član ovakve stranke. Zainteresiranim sugeriram sagledavanje samo posljednjih afera u svjetlu islamskih propisa o pravdi i istini na čijim je temeljima i nastala naša narodna poslovica i velika istina: “Bog trpi kufur (nevjerovanje), ali ne trpi zulum (nepravdu)!” Za njih je vjera sloboda (što i jest u svojoj suštini), ali od odgovornosti! Zato i potpuno pogrešna, nepotrebna i štetna reakcija reisul-uleme u “aferi respiratori” samo ide u prilog onima koji cinično tvrde da je Islamska zajednica samo filijala SDA i njeno “desno krilo”. 

Opozicija nam je još gora, pa je sasvim normalno da bosanski čovjek često misli da nema nade. To su, uglavnom “preletači” sa članstvom u, Bog zna, koliko partija, a sve one su društvo jednog lica (DJL) ili porodične firme (neki su i svoje ime stavili u ime stranke), kao što je i u poziciji. Možda bi rješenje bilo da se zabrani da svako ko je bio član dvije partije ne može na političku scenu. Ali bi se odmah na talambase javili “zaštitnici ljudskih prava”. Naši političari su „ljudi jedne dimenzije“, bezlični i moralno ravnodušni. Njihova  politika se preobrazila u puku moć i tehnologiju vladanja, njih karakterizira odsutnost savjesti i moralne odgovornosti, oni manipuliraju ljudskim sudbinama (svi vrište: “Ugroženi smo!”). Legitimnost obnašanja vlasti gotovo pronalaze u sebi samima i lažnom nacionalnom interesu! Zakoni koje donose zanemaruju  univerzalno i ljudsko, a preferiraju njihovo lično, partikularno. Oni su ravnodušni prema onima kojima moraju biti u službi (građanima) i sa njima kao da ne žive u istom svijetu. „Političari se ponašaju, jedni kao profesionalci, a drugi kao profesionalke“, kaže jedan aforizam. Nije teško zaključiti čemu su bliži većina naših političara.


(Patria)