Njihova priča je potvrda da samo zajedno možemo da gradimo inkluzivno društvo, jer bez komplet inkluzivnog društva nema ni potpune inkluzije!

Upravo iz ove porodice potiče djevojka Azra koja ruši apsolutno sve predrasude i mišljenja o osobama sa Down sindromom. Azra Dedić, uspješna džudistkinja okrunjena medaljom sa vrha svijeta, prva zaposlena osoba sa Down sindromom u BiH, djevojka koja svoje nedostatke pretvara u prednosti. 

Na putu njenog odrastanja, Down sindrom izgubio je svoje obilježje. Ostala je Azra, njena životna radost i ljubav, koja nas uči da Azra ne treba nas nego da mi trebamo osobe poput nje. Često imam običaj reći: Nije Azra drugačija, drugačiji smo mi jer svijet bi bio puno bolji da je više osoba poput nje!

Imala sam sreću upoznati Azru i njene roditelje, mamu Ramziju i tatu Huseina, te svjedočiti koliko su vezani i kolika su podrška jedni drugima. Sjećam se, baš tog dana tokom njihovog boravka u Sarajevu, kako su krišom priređivali Azri iznenađenje da joj se ispuni najveća životna želja, da upozna pjevačicu Mariju Šerifović. Sjećam se sa koliko ljubavi mi je Azra pričala o tome kako je postala tetka, kako je osvojila Zlatnu medalju u ID judou (kategoriji džuda za lica sa invaliditetom), pričala mi je o ljubavi prema bratu, roditeljima, zahvalnosti koju osjeća prema njima i prema svome treneru, o preprekama i poteškoćama sa kojima se susretala na putu do Zlatne medalje, kao i o poslu koji radi...

Kako bih vam što bliže opisala utisak koji su ostavili na mene i koliko zapravo porodica i lokalna zajednica imaju značaja u odrastanju i prilagođavanju društvu oko sebe osobama sa invaliditetom, odlučih podijeliti ovu priču sa vama i postaviti nekoliko pitanja Azri i njenoj mami Ramziji Dedić.

Azra kada je riječ o porodici, imaš običaj reći da zapravo ti imaš tri porodice. Možeš li nam pojasniti malo ovo? 

Da, često kažem da imam tri porodice¸ moja prava porodica su moji roditelji i brat, pa onda moj judo klub Una, te moj poslodavac cm kompanija, to su oni bez kojih ja ne bih uspjela biti tu gdje sam sad.

Azra na šta si posebno ponosna i šta bi izdvojila kao svoj najveći uspjeh?

Teško mi je izdvojiti nešto posebno, svi uspjesi su mi dragi i na svaki sam ponosna, ali ako baš moram birati onda je to zlatna medalja sa Evropskog prvenstva u ID judou, jer sam nju posvetila mom malom bratiću, najdražem biću na svijetu i eto zbog toga mi je nekako najdraža.

Da li bi bilo moguće ostvariti sve što si postigla do sada bez podrške porodice i okoline u kojoj si odrastala?

Bez podrške porodice sigurna sam da ne bih uspjela ostvariti uspjeh, to je jako teško, skoro nemoguće bilo kome! – naglašava Azra.

Azra od koga si dobila najveću podršku kada je u pitanju prilagođavanje radnom okruženju i poslovnom usavršavanju?

Kada je u pitanju prilagođavanje radnom okruženju mislim da mi je najviše pomoglo to što je vlasnik  kompanije odlučio da mi da priliku i vjerovao u mene, a ja sam se svom snagom trudila da to opravdam.

Ramzija koje su bile prve reakcije vas i vaše porodice kada se rodila Azra? 

Kada se Azra rodila te ratne 1994. godine u vrijeme kada smo strahovali za goli život i kada su se općenito dešavale užasne stvari, vijest da ste dobili dijete sa Down sindromom izgledala je zastrašujuće, prije svega zbog činjenice da ne znate ni šta to znači, jednostavno nemate pojma o Down sindromu. U glavi mi je vladao košmar, moj cijeli svijet se srušio, nisam znala sa čim se suočavam, sve sam u tom momentu vidjela u najtamnijim bojama i zaista mi je trebalo dosta vremena da se saberem. Tad počinje moje uplovljavanje i moje porodice u život sa Down sindromom, informisanje i istraživanje (koliko je to bilo moguće u to vrijeme), traženje stručne pomoći i svega ostalog do čega smo mogli doprijeti, s tim da sam od početka insistirala da se svi prema Azri odnose isto onako kako su se odnosili kada se rodio moj sin koji je stariji. Nisam mogla podnijeti sažalijevanje i to sam svima u mom okruženju jasno stavila do znanja. Empatija svakako, ali sažaljenje nikako!

Svako dijete predstavlja jedinstvenu osobnost, kao majka možete li nam reći koliko je Azra zapravo posebna kao ličnost?

Da, svako dijete predstavlja jedinstvenu osobnost, vjerovatno ću sad zvučati subjektivno, jer riječ je o mom djetetu, ali Azra je jedinstvena u mnogo čemu. Mene i moju porodicu je  promijenila, drugačije gledamo na život nego prije njenog rođenja, naučila nas je da se radujemo malim, svakodnevnim stvarima, da je uspjeh naprimjer vezanje pertli na cipelama i pravillno držanje olovke, da budemo strpljivi i uporni jer ako nešto ne savladamo iz prvog puta možda ćemo peti ili deseti put uspjeti, sve to i još mnogo više ona pokazuje sopstvenim primjerom.- sa puno ljubavi i razumijevanja priča Ramzija.

Azra je išla u osnovnu školu za djecu s poteškoćama u razvoju do trenutka kada je na snagu stupio Zakon o inkluzivnom obrazovanju, tada ste odlučili da je prebacite u redovnu nastavu s prilagođenim programom. Ramzija možete li nam reći koliko je ta odluka pomogla da vaša kćerka bude ono što jeste danas?

Azra je išla u školu za djecu s poteškoćama do šestog razreda tj. do stupanja na snagu pomenutog zakona i tada je uključena u redovnu nastavu po prilagođenom programu i sigurna sam da je ta odluka bila nešto najbolje što smo u tom momentu mogli uraditi i izuzetno je pomogla Azri  jer činjenica je da djeca bolje uče od svojih vršnjaka, nego od najboljih obrazovnih stručnjaka, pri tom ne mislim na onaj dio koji se tiče struke, nego na obične svakodnevne situacije koje su nam potrebne za život, jačanje samopouzdanja, zalaganje za sebe, snalaženje u određenim situacijama itd... 

Ramzija koliko je bilo potrebno odricanja, truda i upornosti da bi Azra postigla sve uspjehe do sada? 

Da bi Azra postigla uspjeh trebalo je prije svega mnogo njenog sopstvenog truda, volje i upornosti, a mi njena porodica smo joj strpljivo i bezrezervno pomagali u tome, jer iako joj često treba puno vremena, snage, pomoći od nekog drugog da nešto savlada, ona gotovo nikad ne odustaje ako nešto želi i onda je jedino logično i ispravno podržati je. Bez obzira što smo se često susretali sa različitim problemima, nastojali smo ispuniti svoju roditeljsku dužnost i pružiti Azri najbolje što možemo, što sigurno čini svaki roditelj za svoju djecu, a Azra nam uzvraća na najbolji način, sa ogromnom količinom ljubavi i sreće...

Azra godina iza nas je godina pandemije Covid-a 19., koja je kako privatno tako i u društvenim događajima u mnogo čemu drugačija od prethodnih godina. Po čemu se ova godina za tebe razlikuje od dosadašnjih?

Godina iza nas je dosta drugačija od prethodnih, sva takmičenja i društvena događanja su otkazana, treninzi su po posebnim mjerama, nisam radila više od dva mjeseca, ograničeni smo u dosta toga, nema druženja...

Iako je u 2020. godini, kako već rekosmo godini pandemije malo se pisalo o tome, Azra ti si ipak ostvarila dosta uspjeha i na ostalim poljima kada je riječ o hobijima, održana je izložba slika, snimljen je dokumentarni film itd... Odakle ljubav prema umjetnosti?

Jeste, u 2020. je snimljem dokumentarni film „Zastani i poslušaj“ u kojem sam jedna od aktera, a u sklopu snimanja je organizirana moja prva samostalna izložba likovnih radova i tako mi se ostvarila i ta želja. Slikanje sam zavoljela u umjetničkoj likovnoj školi u koju sam išla, tu su mi ljubav prenijeli neki od mojih divnih profesora, koji su se zaista trudili u radu samnom i tako sam zavoljela slikanje.

Ramzija kada je riječ o pandemiji, kako ste zadovoljni zdravstenim sistemom i da li vam je omogućeno da imate adekvatnu ljekarsku pomoć i pomoć države u zaštiti od virusa COVID-19.?

Kada je u pitanju situacija s pandemijom u našoj zemlji, zdravstvenim sistemom  gotovo niko ne može biti zadovoljan, a pogotovo osobe sa invaliditetom koje općenito nemaju adekvatne usluge zdravstvenog sistema, a da ne govorimo o trenutnoj situaciji s Covidom- 19.

Obzirom na trenutnu situaciju kada su u pitanju sportska i općenito društvena događanja, Azra imate li treninge i falili ti aktivnosti, pošto si poprilično reklo bi se hiper aktivna osoba? 

Definitivno mi fali aktivnosti i molim Boga da što prije sve ovo prođe i da se vratimo u normalu!

Šta te Azra čini sretnom?

Sretnom me čini kad smo svi zdravi, treninzi, takmičenja, posao,druženje, pjesme Marije Šerifović, igra s mojim malim bratićom, kafa sa snahom i bratom, šoping s mamom.. Ma sve ono što volim za mene je sreća!

Azra koji je tvoj životni moto?

Moj moto je nikada ne odustati od svojih snova i ciljeva, biti uporan- jer trud se na kraju uvijek isplati!

Šta bi Azra savjetovala mladima koji imaju poteškoća i koji još uvijek traže svoj put i mjesto u društvu? 

Svim mladim ljudima sa poteškoćama ili bez, savjet neka bude moj životni moto!

Imaš li neostaverenih želja? Šta je to što bi poželila u ovoj godini, a da nisi već ostvarila? 

Naravno da imam neostvarenih želja, najveća želja za sada mi je odlazak na OI, a ostale vozački ispit i putovanje u Tursku, pa možda se neke i ostvare...

Na kraju možemo zaključiti samo da onaj ko nije imao priliku lično upoznati Azru, nikada neće osjetiti ljubav i radost koju ona pruža svojoj porodici i svima oko nje. Toliko pozitivne energije, ljubavi i iskrenosti na jednom mjestu rijetko sam srela, a sretala sam vjerujte tokom skoro tri decenije rada u medijima, mnogo različitih ljudi u životu!

(Autor: Fatima Nikšić)

„Ova priča je dio projekta neVIDLJIVI koji provodi SUMERO u partnerstvu sa produkcijsom kućom SOURCE, a koji se realizuje uz podršku USAID-a u okviru IMEP programa koji podržava nezavisnost medija i slobodu izražavanja u BiH.”