Zastava sa ljiljanima na zgradi Općine Ilidža zaviorila se 12. marta 1996. uz skinute table Republike Srpske sa objekata Općine i policijske stanice.

Na dan reintegracije općine Ilidža zatečeni su potpuno devastirani stambeni objekti infrastruktura, veliki broj raseljenih, nezaposlenih, socijalno nezbrinutih.

Nakon reintegracije bilo je svega 600 uposlenih i to u društvenom sektoru 11 društvenih-državnih firmi sa područja općine Ilidža, šest iz drugih općina, 131 privatna firma i oko 250 samostalnih radnji (SZR, STR i SUR). Za uslugu u oblasti prijevoza bio je angažiran jedan auto-prijevoznik i 59 taksi vozača.

Do 1992. godine površina teritorije općine bila je 16.946 hektara. Dejtonskim sporazumom dio teritorije je (ostao) pripao bh. entitetu RS, tako da sada područje općine obuhvata površinu od 14.950 hektara, odnosno 84,8 posto prijeratne površine. 

Prema popisu iz 1991. godine, odnosno podacima Federalnog zavoda za statistiku, na području općine Ilidža živjelo je 67.937 stanovnika, a danas ima oko 60.000 stanovnika koji žive u 16 mjesnih zajednica: Blažuj, Butmir, Donji Kotorac, Hrasnica I i II, Ilidža Centar, Lužani, Osjek, Otes, Rakovica, Sokolović- Kolonija, Stup, Stup II, Stupsko brdo, Vrelo Bosne i Vreoca.

Općina Ilidža je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu bila veoma značajna, na teritoriji ove općine nalazi se aerodrom. Kroz ovu općinu prolazi magistralna cesta od Sarajeva do Mostara, te pruga od Sarajeva do Ploča u Hrvatskoj. Također u neposrednoj blizini nalazi se planina Igman, koja je bila presudna za odbranu glavnog grada od agresora.

VRS je tokom rata zauzela i kontrolisala veliki dio općine, pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine ostala su naselja Hrasnica, Butmir i Sokolović Kolonija te planina Igman. Butmir je bio jedini ulaz u grad kroz tunel spasa, koji je iskopan kako bi slobodne teritorije bile povezane sa Sarajevom.