Kosovo i RS: Političari opasnih namjera manipulišući navodnom sličnošću i poređenjima, utiru put novim sukobima i obračunima na ionako vrućem tlu Balkana
Politički predstavnici iz Republike Srpske i Srbije često posežu za poređenjem Kosova i entiteta u Bosni i Hercegovini Republike Srpske, posebno kada žele naglasiti pravo na samoopredjeljenje.
Postoji nekoliko ključnih razloga zbog kojih Republika
Srpska nije, ali niti može krenuti putem Kosova.
Do sada su Kosovo i Republiku Srpsku javno poredili uglavnom politički predstavnici iz reda
srpskog naroda, u prvom redu Milorad Dodik i Željka Cvijanović, dok srbijanski
predstavnici osim Aleksandra Vulina i Ivice Dačića, te nedavno i Aleksandar
Vučić, kao da su izbjegavali dovoditi ova dva pojma ili kategorije u
istu ravan.
Brojni
stručnjaci za međunarodno pravo su već u nekoliko navrata isticali suštinu i
osnovu pojma samoodređenja i prava na samoopredjeljenje što čini suštinsku
razliku između Kosova i Republike Srpske.
Samoodređenje nekog naroda primarno ukida kolonijalističku
vladavinu koju neko ima nad tim narodom, ali to ne podrazumijeva niti automatski
znači secesiju nekog naroda iz postojeće države, objasnio je ranije hrvatski
akademik i profesor
međunarodnog prava Vladimir Ibler.
U slučaju RS određeni narod, u ovom slučaju bosanski Srbi,
učestvuju u predstavničkim tijelima, vlasti, ima određeni stepen autonomije i
ima zagarantovana sva prava. Čak i ne dopuštaju sva prava, poput jezika
Bošnjacima na području entiteta.
Kosovo je bilo autonomna pokrajina u bivšoj Jugoslaviji,
gdje su imali predstavnike u institucijama vlasti, potom je Srbija godinama na
Kosovu kršila prava Albanaca, a Miloševićev režim je činio zločine nad
Albancima.
Prema međunarodnom pravu ugnjetavani narod ima pravo na
samoopredjeljenje.
S druge strane, Republika Srpska nije postojala u
Jugoslaviji, niti u BiH sve do 1995. godine, kada je Dejtonskim sporazumom
priznata. U konačnici RS je entitet tri konstitutivna naroda, što je definisano
Ustavom Republike Srpske.
Karakteristike Kosova i bh. entiteta RS
Ekonomija bh. entiteta
Republika Srpske i Republike Kosovo su dvije različite ekonomije koje
funkcionišu u različitim političkim, pravnim i društvenim okvirima. Evo nekih
ključnih razlika između ove dvije ekonomije.
Pravni status: Republika Srpska je entitet u Bosni i
Hercegovini, dok je Kosovo de facto nezavisna država koja je
proglasila nezavisnost od Srbije 2008. godine. Ove razlike u pravnom statusu
imaju uticaj na ekonomske odnose, trgovinu i međunarodno priznavanje.
U Republici Srpskoj se koristi bosanskohercegovačka
konvertibilna marka (BAM), dok se na Kosovu koristi euro (EUR).
Republika Srpska kao dio BiH ima raznoliku privredu sa
naglaskom na industriju, poljoprivredu, energetiku i usluge. S druge strane,
ekonomija Kosova je više zasnovana na uslugama, uključujući trgovinu,
turizam, građevinarstvo i telekomunikacije.
Republika Srpska ima snažne ekonomske veze sa Srbijom i
drugim zemljama regiona, kao i sa Evropskom unijom. Kosovo, s druge
strane, suočava se sa izazovima u vezi sa svojim statusom i međunarodnim
priznavanjem, što može ograničiti njen pristup globalnim tržištima.
Republika Srpska kao entitet u okviru BiH se suočava s izazovima u privlačenju
stranih investicija, ali postoje određene investicione mogućnosti u sektorima
kao što su energetika, infrastruktura i industrija. Kosovo je također privukao određene strane
investicije, posebno u sektorima usluga i građevinarstva, ali još uvijek se
suočava sa izazovima u privlačenju većih investicija i stvaranju povoljnog
poslovnog okruženja.
Međunarodno priznanje: Republika Srpska je priznata kao
entitet unutar Bosne i Hercegovine i ima pristup međunarodnim organizacijama
kao što su UN, IMF i Svjetska banka. Kosovo ima ograničeno međunarodno
priznanje i nije članica UN-a, ali je priznata od strane brojnih zemalja i ima
određene diplomatske odnose i članstvo u određenim međunarodnim organizacijama.
Reakcije: Kosovo i Republika Srpska nisu za poređenje
Profesor Londonske škole ekonomije i političkih nauka i
stručnjak za Zapadni Balkan, James Ker-Lindsay smatra da se ne može praviti
paralela između Kosova i Republike Srpske, kao i da smatra da odmaže da ako se ta
dva pitanja povezuju.
"Mi znamo da moramo da nađemo rešenje za pitanje
Kosova, to je u interesu Srbije pre svega zbog drugih važnih stvari, poput
zaštite manastira koji se moraju obezbediti, ali opet Bosna je poseban
problem", rekao je James Ker-Lindsay ranije za Tanjug.
"Ono što ja vidim kao problematično jeste da neki ljudi
i u Bosni i na Kosovu neverovatno nisu od pomoći. Kosovo nije kao Republika
Srpska, ali kada pravite vezu između ta dva pitanja ona postaje problematična.
Nema razloga da se pravi ta veza jer ako je i napravite ona postaje teža. Kažu
ako date teritoriju postaće kao Srpska, ali nema razloga zašto bi se to
povezivalo", smatra on.
Na pitanje kako vidi budućnost RS i pritiske na nju i
uslovljenost Srbije položajem ovog entiteta u BIH, James Ker-Lindsay kaže da je
to pitanje veoma kompleksno kao i cijela situacija u BIH, uz opasku:
"Iskreno, bosanski".
“U javnoj retorici pojedinih srpskih zvaničnika, često se
mogu čuti usporedbe entiteta u Bosni i Hercegovini pod nazivom Republika Srpska
s Kosovom kao državom, u smislu: kad Kosovo može biti nezavisno, zašto to ne
može biti i RS. Pri tome oni misle da se Kosovo otcijepilo od Srbije, pa zašto
to ne može RS od BiH. S jednom razlikom: s ciljem da se RS pripoji Srbiji, a ne
da bude država kao Kosovo", napisao je Azem Vllasi, ugledni bivši kosovski
političar i advokat u jednoj od kolumni za crnogorski portal gradski.me.
U tekstu je podsjetio na tok historijski važnih
događaja i izdvojio važne prekretnice u historiji Kosova ali i Bosne i Hercegovine i
bh. entiteta Republika Srpska. Ističe zlonamjerna poređenja ovih dviju potpuno
različitih pojmova.
“Onima koji čine takva poređenja jasno je da je bilo kakav
povratak Kosova u okvire Srbije, i to kao „srpsko Kosovo”, nemoguća misija. Dok
traju razgovori o normalizaciji odnosa između Kosova i Srbije kao dviju država,
Aleksandar Vučić, iz njemu poznatih razloga, uporno ponavlja da Srbija nikada
neće priznati Kosovo kao nezavisnu državu, da je to lažna država i slično.
Na stranu ta retorika, dobro je podsjetiti šta je zapravo
Kosovo, a šta je RS i zašto između njih nema nikakve sličnosti. Poređenja,
stvaranje zabune i manipulacije svjesno se podmeću i u službi su aktuelnih
potreba.
Kosovo i Bosna i Hercegovina jedino zajedničko, u svojoj historiji,
imaju to što su nekoliko vjekova bile pod vlašću Turske (Otomanske) imperije.
Dakle, ta vlast bila je jedna, zajednička, ali tuđa.
U Kraljevini Jugoslaviji, Bosna je, po unutrašnjem biću,
bila isto što i prije toga, a i sada: mjesto zajedničkog života i suživota tri
religije, tri naroda, tri kulture. Prostor približno isti kao sada, mada
državnih ili administrativnih granica nije bilo. S tim što Bošnjaci, za razliku
od Srba i Hrvata, nisu bili priznati kao narod, a njihova vjera jeste. Albanci
kao narod s nacionalnim pravima nisu bili priznati na Kosovu, a vjera
muslimanska jeste. U toj i takvoj Jugoslaviji i u Bosni i na Kosovu, Srbi su
bili privilegiran narod.
U novoj Socijalističkoj Jugoslaviji Bosna i Hercegovina je bila
republika, dakle jedna od šest federalnih jedinica. Kosovo, iako ustavnopravno
dio Republike Srbije, imalo je status zasebne političko-teritorijalne
zajednice, autonomne pokrajine. Kosovo je imalo svoj poseban identitet: historijski,
multietnički, multireligijski, multikulturni. Nasuprot tome, srpska politika,
istoriografija i propaganda stalno je nastojala Kosovo prikazati samo srpskim,
a Albance kao nekim uljezima, pridošlim odnekuda, koji ugrožavaju Srbe i
„srpsku kolevku”. Od Kosovske bitke 1389. godine i srednjovjekovnih manastira
stvarao se mit o „srpskom Kosovu”.
Socijalistička Jugoslavija je krajem šezdesetih godina
provodila značajne ustavne reforme, uglavnom s ciljem decentralizacije i
prepuštanja federalnim jedinicama više ovlašćenja na svojim teritorijama.
Proces ustavnih reformi okončan je usvajanjem Ustava od 1974. godine i to uz
saglasnost svih republika i dviju pokrajina. To je posljednji legalni i
legitimni Ustav zajedničke federativne države Jugoslavije. U prvom članu toga
ustava, u definiciji šta je Jugoslavija i ko je čini, nabraja se šest republika
i dvije pokrajine za koje se, doduše, kaže da su istovremeno i sastavni dio
Srbije, ali i one neposredno kao federalne jedinice čine Jugoslaviju. Dakle, i
one su konstitutivni elemenat federacije.
Da su bile samo u
sastavu Srbije, u prvom članu Ustava SFRJ bile bi nabrojane samo
republike. Dakle, federacija se sastojala od osam federalnih jedinica − šest
republika i dvije pokrajine. U poglavljima gdje se definišu nadležnosti SFRJ,
te sastav saveznih organa i institucija (Skupština, Savezno izvršno vijeće,
rukovodstva političkih organizacija…), te način i procedure donošenja odluka na
tom nivou, navode se republike i pokrajine. Na primjer, Predsjedništvo SFRJ ima
osam članova i to iz svake republike i pokrajine po jedan! Saveznu skupštinu
činili su delegati republika i pokrajina, s tim što su pokrajine imale nešto
manji broj. U Vijeću republika i pokrajina, republike po deset, a pokrajine po
osam, te u Saveznom vijeću republike po dvadeset, a pokrajine po petnaest
članova. Dakle, pokrajine su postale konstitutivni element federacije.
Bosna i Hercegovina je svojim Ustavom bila definisana kao
republika tri ravnopravna naroda i njenih građana. Faktički, i u BiH su Srbi
bili nešto ravnopravniji od drugih. Umjesto da drugi budu nezadovoljni zbog
toga, otpor prema takvom uređenju je rastao među Srbima.
A onda, đavo došao po svoje. Od 1987. godine, Srbija počinje
ignorisati važeće ustavne odnose i funkcionisati po preporukama iz Memoranduma
SANU, iz 1986. godine, koji je bio platforma za preuređenje Jugoslavije, s
krajnjim ciljem da se uspostavi „Velika Srbija”.
U srpskom etničkom korpusu i izvan Srbije našlo se dosta
pristalica za tu „Srboslaviju”. Na valu velikosrpskog nacionalizma, najprije je
pogažena ustavna autonomija Vojvodine, preko mitinga, a Kosova silom i
represijom, 1989. godine. Ohrabren time, S. Milošević na Gazimestanu, juna
1989. godine, svečano izjavljuje da time nije sve završeno, već se Srbija
nalazi usred bitaka da ostvari ono sto je naumila, naglašavajući da nisu
isključene ni one oružane.
Bježeći od te opasnosti i prijetnje, Slovenija i Hrvatska su
1991. godine proglasile nezavisnost, a BiH će to učiniti marta 1992. godine,
putem referenduma. Nezavisna BiH je po unutrašnjem uređenju ostala država tri
ravnopravna naroda i njenih građana. Ohrabreni i direktno podržani iz Beograda,
protivnici jedinstvene BiH protivustavno su proglasili „Republiku Srpsku”.
Krenuli su da je ostvare silom. Na putu ka tom cilju, uz direktnu podršku iz
Beograda, počinili su zločine širokih razmjera protiv nesrpskog stanovništva.
Znatno kasnije, glavni tvorci i čelnici tako stvorene RS suočili su se s
pravdom u Hagu. Sada izdržavaju doživotne kazne zatvora.
Ta srpska agresija i užasni rat za „Republiku Srpsku”
okončan je posredstvom SAD. Uspostavljen je mir, a u Daytonu (SAD) BiH je
preuređena u odnosu na onu prije toga. Unatoč postojanja dva entiteta, RS i
Federacija, Bosna je opstala i ostala jedinstvena država, međunarodno priznata,
članica UN, u granicama koje je imala kao federalna jedinica SFRJ. To nije
odgovaralo kreatorima RS. Zato su novi pojedinci na vlasti krenuli njihovim
putem ostvariti ono što zločinima nisu uspjeli − da taj bosanskohercegovački
entitet otcijepe od BiH.
Sada se čelnik ne zove Radovan Karadžić, već Milorad Dodik.
Malo, malo, pa za svoj naum uspoređuju RS s Kosovom. Istovremeno, podržavaju
Vučića u tome da Kosovo ne može biti država. Kosovo im je adut samo za
otcjepljenje od BiH. I to, ako može mirnim putem, jer ratom i zločinima, pa ni
genocidom, nije im uspjelo.
Put Kosova do nezavisnosti sasvim je drugačija priča. Kosovo
nije stiglo do nezavisnosti preko zločina, već putem spasavanja od zločina koje
je činila vlast države Srbije nad većinskim Albancima, nakon što je silom
pogazila ustavnu autonomiju.
Kosovo nije napalo Srbiju niti su naoružani Albanci tokom
otpora išli u Srbiju da tamo čine zločine protiv Srba. Opšte je poznato da je
Srbija nasilno, nakon silom pogažene
ustavne autonomije Kosova, Albancima nametnula diskriminaciju svake
vrste, što je za njih zapravo bio režim okupacije. Zato je njihov otpor i
nepristajanje na to bilo potpuno legitimno. Da bi slomila svaki otpor, Srbija
je koristila i oružanu silu, te nad njima počinila velike zločine. Zbog toga su
predvodnici takve politike, na čelu s Miloševićem, završili pred Haškim
tribunalom za ratne zločine.
Međunarodna zajednica, prije svega SAD, priskočili su u
pomoć BiH da bi zaustavili zločine srpskih snaga, a i Srbija je bila pod
sankcijama zbog umiješanosti i podrške počiniocima zločina. Isto tako,
priskočilo se u pomoć i Kosovu 1999. godine da bi se zaustavili zločini nad
Albancima. Zbog toga je i SB UN Rezolucijom 1244 od juna 1999. godine
suspendovao i protjerao svaki segment vlasti Srbije sa Kosova, uspostavio
Privremenu administraciju UN i kontingent NATO snaga, do rješenja konačnog
statusa Kosova. Uz međunarodnu pomoć i podršku, riješen je i konačni status
Kosova koje je od februara 2008. godine nezavisna država.
Dakle, iz navedenih činjenica jasno se vidi da nema nikakve
sličnosti između RS i Kosova. To znaju i oni koji stalno insistiraju na upoređivanju.
U pitanju je nešto drugo. Oni znaju da je Kosovo definitivno nezavisno od
Srbije, ali pretenzije da Srbija bude nešto veća nego što je nisu ugašene. Nade
se još uvijek polažu na pola BiH, što je entitet RS.
BiH je zbog namjernih opstrukcija RS postala nefunkcionalna
država i ta agonija predugo traje. Stiče se dojam da su se od nje umorile i one
zapadne zemlje koje su je stvorile tako invalidnom. Milorad Dodik, kao misionar
i borac za nestanak BiH i otcjepljenje RS, potpuno je zaigrao na tu kartu. “,
naveo je između ostalog Vllasi.
Beogradski književnik i profesor Filip David smatra da je
svako poređenje RS i Kosova zlonamjerno i izmišljeno. Ako ipak ima nešto
zajedničko, to je da političari opasnih namjera manipulišući navodnom sličnošću
i poređenjima, utiru put novim sukobima i obračunima na ionako vrućem tlu
Balkana, upozorava ovaj intelektualac u razgovoru za Vijesti.ba.
Odgovorio je na pitanje između ostalog je li moguće
napraviti paralelu između Kosova i Republike Srpske.
“Ne, ne vidim nikakvu paralelu. To su sasvim različiti
odnosi, različite istorije. Svako poređenje je zlonamjerno i izmišljeno. Ako
ipak ima nešto zajedničko, to je da političari opasnih namjera manipulišući
navodnom sličnošću i poređenjima, utiru put novim sukobima i obračunima na
ionako vrućem tlu Balkana.”, kazao je Filip David za portal Vijesti.
Brisanje granica na Balkanu nije moguće bez sukoba, namjerno
je poređenje Kosova sa RS
Brisanje granica na
Balkanu radi stvaranja „velikih“ država nije moguće bez sukoba, upozoravali su
analitičari još 2019. godine komentirajući tada nove nesuglasice između Beograda
i Prištine i poređenje Kosova s bh. entitetom Republika Srpska.
Očekivano, još 2019. Godine uslijedile su reakcije iz
Sarajeva. Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić poručio je da
„granice BiH nikako ne mogu biti dovedene u pitanje, neovisno o tome šta se
dešava na granici između Albanije i Kosova“. Tadašnji drugi član državnog
predsjedništva Šefik Džaferović naglasio je da bilo kakav pokušaj narušavanja
teritorijalnog integriteta ili prekrajanja granica neće dovesti u pitanje BiH,
„ali bi mogao ugroziti mir i stabilnost cijele regije te označiti kraj Dejtonskog
sporazuma, a time i entitetske unutrašnje strukture BiH”.
Komentirajući za Deutsche Welle nove priče o brisanju i
prekrajanju granica na Balkanu, kopredsjednik Igmanske inicijative za Srbiju
Aleksandar Popov podsjetio je na tezu bivšeg britanskog diplomate i geopolitičara
Timothyja Lessa da bez nacionalnih država – „Velike Srbije”, „Velike Albanije”
i „Velike Hrvatske” – neće biti mira na Balkanu te upozorava na pogubnost
takvog scenarija koji, kako ističe, nije moguć bez novih sukoba.
„Kada je riječ o odnosima Albanije i Kosova, mislim da su tu
Amerikanci debelo umiješani i da je od njih i potekla ta ideja o brisanju
granice. Ukoliko bi se takva ideja stvarno realizovala, onda bi region bio u
velikoj nevolji, jer tu ne bi bio kraj priče. Srbija bi odmah insistirala da se
isti princip primijeni za RS, nakon čega bi i ‘Herceg-Bosna’ išla Hrvatskoj.
Onda od BiH, ovakve kakvu danas imamo, ne bi ostao ni kamen na kamenu. Takvih
teritorijalnih ‘pretumbacija’ nikada nije bilo na miran način, nego bi one
obično uslijedile na mirovnim konferencijama nakon ratova”, kazao je Popov.
Nasilni proces promjena granica na Balkanu započet je
devedesetih godina, a zaustavljen Dejtonskim sporazumom i formiranjem RS-a,
podsjetio je sagovornik DW.
„Nastavak tog procesa
moguć je samo u oružanoj varijanti, s tim što bi sukobi danas zahvatili mnogo
veći prostor, uključujući teritorije Crne Gore, Makedonije i Grčke. To su
balkanske ratne igre bez granica. Ratovi devedesetih godina prošlog stoljeća
zaustavljeni su u granicama bivših jugoslavenskih republika. Novi sukobi radi
ponovnog prekrajanja ili brisanja granica i stvaranja ‘velikih’ država na
Balkanu, izazvali bi požar koji bi ovoga puta zahvatio mnogo veća područja”,
upozoravao je Popov.
Politički analitičar iz Sarajeva Almir Terzić smatra da je
poređenje Kosova i Bosne i Hercegovine, odnosno Republike Srpske kao dijela BiH
i Kosova, pokušaj srbijanskih lidera da svoje građane ubijede kako Srbija nije
najveći teritorijalni gubitnik na Balkanu i kako se Beograd još uvijek nešto
pita i izvan uže Srbije.
„S obzirom na daljnje evropske procese koji neminovno
slijede, takva politika bi se najviše mogla obiti o glavu upravo Beogradu. Osim
toga, Srbija i za vrijeme vladavine Aleksandra Vučića insistira na potpisivanju
sporazuma o granici sa BiH kojim je rijeka Drina definirana i priznata kao
granica između dvije države ustanovljena i nakon raspada bivše Jugoslavije, i
tu se priča završava“, istakao je Terzić.
On je kritikovao i
kosovske mjere koje „nisu u funkciji jačanja stabilnosti u regiji“.
„Priština se mora natjerati na poštivanje postojećih
sporazuma, a vlastima u Beogradu, ponajprije premijerki Brnabić, bilo bi bolje
da se fokusira na probleme u Vojvodini i Sandžaku kako se ne bi suočila sa
novim nevoljama koje ne bi bile dobre ni za Srbiju, ni za region, ali ni za
Evropu. Vrijeme podjela, huškanja, podmetanja, a posebno prijetnji novim
ratovima i prekrajanjima granica mora i treba biti iza svih nas. Vrijeme je ujedinjenja
Balkana kroz EU”, kazao je ranije Terzić za DW.
Da li se povezivanjem ova dva pitanja zapravo šalje poruka međunarodnoj zajednici da bi se još jednom zapitali je li inzistiranje na nezavisnosti Kosova lijek za balkanske probleme.
Mladen Ivanić, nekadašnji član Predsjedništva je ranije kazao: „da se Srbija povezivanjem ta dva pitanja jednog odriče: ako je Kosovo Srbija, onda to ne može biti i Republika Srpska".
Ali Popov je ranije za DW naveo da to vidi kao račun bez krčmara i dodaje da se „i to može vidjeti kao dio politike Milorada Dodika koji na taj način pokušava učvrstiti svoj položaj u biračkom tijelu u Republici Srpskoj".
(Piše: Erna Hadžić)