I dok cijela svjetska javnost govori o nevjerovatnim partijama N'Gola Kantea, Kyliana Mbappea i Luke Modrića, dok se još uvijek raspravlja o tome zašto su Argentinci, Nijemci i Španci bili tako slabi na SP, dok ljudi raspravljaju o kvalitetu fudbala na posljednjoj svjetskoj smotri, te dok sve velike TV kuće rade nevjerovatne analize sa nekada najboljim fudbalerima na Planeti, prosječni Balkanac se budi u razmišljanju "Koga ću danas nazvati balijom, četnikom i ustašom, te protiv koga ću danas od susjeda navijati".

Kako smo u Bosni i Hercegovini u svemu podijeljeni na proste, proširene i prosto-proširene faktore, tako se ne možemo složiti ni oko toga za koju reprezentaciju/ekipu treba navijati na Mundijalu, s obzirom da naše nema, pa su se svih ovih dana na društvenim mrežama vodile žestoke rasprave oko Hrvata, Srba, Bošnjaka, ustaštva, četništva, bošnjaštva... 

Jugobalije i nacionalisti: Dvije ključne klasifikacije

Ako navijaš za Hrvate ili Srbe, onda si (jasno) ustaša i četnik, klasični isprdak jugobalije (kako to vole reći simpatizeri bošnjačkih nacionalističkih opcija), te automatski, po nekom ustaljenom defaultu, podržavaš sve ono što su ustaško-četnički fašisti napravili na ovim prostorima ne tako davno. 

Opet, ako navijaš za, primjera radi, Kolumbiju, jer voliš njihov simpatični fudbal, voliš filozofiju Josea Pekermana ili driblinge Jamesa Rodrigueza, ili ako navijaš za Engleze u meču protiv Hrvatske, onda si nacionalista, papak, šovinista, SDA podanik, SDS podanik (može neka druga politička opcija sa nacionalnim elementom) i griješni ultranacionalista koji smrdi na nacionalizam. Pale se sve moguće lampice uzbune, a tvoja doza tolerantnosti se ravna po koeficijentu inteligencije kišne gliste. Kakogod da okreneš, papak si. U očima onih koji se brinu za postratnu ostavštinu kroz prizmu udisanja zraka (ne samo fudbala) ili kroz prizmu fine gradske raje (FGR), koja će te nazvati papkom jer navijaš za Engleze u utakmici protiv Hrvata, iako nikome nije palo na um da možda baš simpatišeš taj jeb*** engleski fudbal već 20 godina, ti si i dalje papak. Valjda se u fudbalu navija zbog fudbala, a ne zbog političko-društvenih i lokalnih odrednica. Ali, daleko smo svi mi od neke najobičnije logike.

I dok Hrvati slave svoje srebrene fudbalere, svoje uspješne rukometaše, svoje velike tenisere, svoje zlatne atletičare, skijaše i vaterpoliste, dok slave Modriće, Baliće, Ivaniševiće i Kosteliće, dok Srbi slave svoje zlatne košarkaše, vaterpoliste i mlade fudbalere, koji su osvojili ne tako davno SP za omladince, dok slave Novaka Đokovića i Ivanu Španović, dok Slovenci slave Petera Prevca, Tinu Maze, Primoža Peterku i svoje zlatne košarkaše predvođenje Dončićem i Dragićem, dok Makedonci slave Vardar iz Skoplja koji se popeo na sami krov rukometne Lige šampiona, mi u Bosni i Hercegovini, onako ponosno, puni bošnjaštva, srpstva i hrvatstva, slavimo uspjehe/neuspjehe naših susjeda i divimo se velikim svjetskim nacijama koje bilježe pobjede protiv naših susjeda.

Ko koga više mrzi/voli: Balije vs. Četnici vs. Ustaše

Ovi koji su dio tog nekog ultrazajebanog bošnjaštva će slaviti pobjede Švicarske, golove Granita Xhake i Xherdana Shaqirija, jer su to naša braća. Slavit će se i golovi Paula Pogbe i N'Gola Kantea, slavit će se pobjeda Galajskih pijetlova protiv Hrvatske, jer su to naša braća (mislim, Francuzi - ne Hrvati). Slavit će se, uostalom, sve pobjede nekih ekipa u utakmicama protiv Hrvata i Srba, jer su to, zaboga miloga, ustaše i četnici. 

Ovi u Hercegovini, što psuju zemlju čiji pasoš nose i čije im ime na ličnoj karti piše, slavit će ove gore ustaške uspjehe, a pored toga će psovati majku ovim balijama koji ne vole ustaše. Psovat će majku i sami sebi jer se ustašama u Ustašistanu, kako to vole reći ovi iz Balijistana, fućka za njima. 

Ovi u RS-u će opet psovati i ustaše i balije, te će imati dvostruko slavlje kada Hrvatska izgubi, a Srbija pobijedi. Pardon, trostruko, jer će tvrditi da balije pjene zbog pobjede ovih iz Četnikistana. Oni će, također, kao i ovi koji se smatraju dijelom Ustašistana, psovati Balijistan, te će govoriti kako su ustvari svi oni stvoreni i na ovaj svijet došli kao Srbi. Psovat će i sami sebe, jer se ovima iz Četnikistana fućka za njima u Balijistanu, iako su oni četnici. 

Da se razumijemo, nije to samo odlika mentaliteta ljudi u našoj zemlji, to je odlika cijelog ovog kraja, ovog grumena Evrope koji jednostavno za doručak jede mržnju na oko, za ručak kuhanu mržnju, a za večeru sedvič od mržnje. Nije to samo svojstveno za BiH, ali smo opet mi sami sebi nekako šampioni u tome, jer kakvu reakciju i možeš da očekuješ od nacije koja danima slavi pobjednika u takmičenju koje se zove Zvezde Granda. 

Ozbiljnog materijala za psihijatriju bilo je u proteklih mjesec dana dok su se igrale utakmice Mundijala u Rusiji. Čisto da podsjetim, SP u fudbalu se igra svako četiri godine i uglavnom se ljudi takmiče u fudbalu. Kod nas na Balkanu je taj spektar malo širi, pa se organizuju igre prebrojavanja eritrocita povezivanja svih historijskih događaja sa onim što se događalo na Mundijalu u Rusiji. Osim toga, organizuju se takmičenja u tome ko će biti veći Bošnjak, Hrvat ili Srbin, tako što će mrziti drugoga.

Hajmo sad malo konretnije

Prema pisanjima regionalnih medija, Hrvati su, primjera radi, za sport u 2017. godini izdvojili oko 260 miliona kuna, što je gotovo 69 miliona KM. 

Bosna i Hercegovina je u prošloj godini za sport izdvojila 1,35 miliona KM. Najveće cifre od tih komičnih 1,35 miliona, koliko je Vijeće ministara BiH izdvojilo za sport, otišlo je u KSBiH (70.000 KM), OKBiH (55.000 KM), Atletski savez BiH (34.000 KM), Paraolimpijski komitet BiH (38.000 KM), Motociklički savez BiH (30.000 KM), Savez sjedeće odbojke (30.000 KM), Teniski savez BiH (50.000 KM) itd.

Uprkos komičnoj cifri od 1,35 miliona KM, koja je prošle godine izdvojena za sport od strane vrha države, primijetili ste cifre koje su podijeljene bitnim sportskim savezima u našoj zemlji koje su uglavnom u domenu obične sadake, od koji oni najbitniji, sportaši, vjerovatno nikada neće imati nikakve koristi, pa će se novac podijeliti između običnih administrativnih radnika i kojekakvih "sportskih uhljeba" koji nikada nisu šutnuli ni mačku preko praga.

Da stvar bude još komičnija, pozamašne cifre dobili su kolektivi za koje nismo znali ni da postoje ili pojedini savezi za koje baš i nismo sigurni čime se konkretno bave. Cijelu listu možete pogledati OVDJE.

Od trnja do zvijezda / šampioni svemira

Da zanemarimo sada nebrigu države za našim sportom, što i nije neka topla voda, pitanje je koliko se mi sami možemo podići iz ovog sveopćeg pepela i napraviti nešto vrijedno? Mislite da je Srbija plaćala i ulagala u Novaka Đokovića? Malo sutra! Pitajte Srđana Đokovića šta je njegova porodica sve morala da uradi kako bi Novak postao ono što jeste danas. I u njegovom slučaju nije bilo nikakve pomoći države, ali Novak je izrastao u jednog od najboljih tenisera svih vremena. Uostalom pitajte očeve i majke naših sportaša šta su sve njihova djeca morala da prođu kako bi bili to što jesu danas. Pitajte Midhata Džeku, Nerfida Džumhura i brojne druge - sve će vam biti jasno.

"Teniseri iz drugih zemalja su imali sve, a mi smo bili tikva bez korijena - bez ikakve podrške saveza, opštine, grada, države. Stigli smo kasno u jedan hotel, koji je zapravo bio neki pansion bez klime. Napolju je bilo 30 stepeni, u sobi 50. Htjeli smo da otvorimo vrata da bude lakše, a ispred su spavali neki Arapi. Ne znam kako smo preživjeli tu noć, ali sam sutradan otišao kod direktora turnira i rekao mu da ovo nisu dobri uslovi za mog sina da pokaže najbolje na ovom turniru. A onda, kada je Novak osvojio taj turnir, direktor mi je prišao i rekao: 'Ne morate ništa da doplatite, gospodine Đokoviću, bila nam je čast'", priča Srđan Đoković, otac Novaka Đokovića.

Srđan, čija je porodica prodavala nakit i stvari iz kuće kako bi se Novaku omogućilo putovanje na turnire, ispričao je na koji je način posuđivao novac od ljudi.

"Pare su mi hitno trebale i otišao sam kod jednog zelenaša, govoreći mu da mi zbog avionskih karata treba hitna uplata već sutradan. Gledao me dok sam pričao i pitao me da li žurim, a onda je rekao: 'Znaš, kod mene je kamata 12 posto na mjesečnom nivou, ali pošto ti žuriš, za tebe je 15'. Gledao sam ga nekoliko sekundi i uzeo pare. Kad sam došao kući, zaključao sam se u kupatilo i polomio ruke i noge od bijesa. Da su te pare bile za mene, drugačije bi bilo. Ali, ovo je bilo za moje dijete", rekao je Srđan Đoković.

Petnaestak godina kasnije, Novak Đoković je čovjek koji je u karijeri osvojio 69 turnira, a od 69 turnira 13 otpada na Grand Slam turnire (samo Federer, Nadal i Sampras imaju više od njega). Jedini čovjek koji je od tenisa zaradio više novca od Novaka je Roger Federer, a Nole je samo od turnira i nagrada u karijeri do sada zaradio gotovo 115 miliona američkih dolara.

Veoma je bitan pristup kojeg naši mladi ljudi u Bosni i Hercegovini imaju. Sve maločas pobrojane stavke nekome će opet u BiH poslužiti da kaže da je Novak Đoković jedan obični četnik za kojeg nikada neće moći ni navijati. 

Upravo su nam zbog toga najveći šampioni pobjednici Zvezdi Granda i kojekakvi šiša-urbani folk-reperi. Upravo zbog toga i jesmo tu gdje jesmo. Mi smo sebi prvaci svemira!

Novinar: Haris Ahbabović