Ona vrlo često govori i o sudbini svoje sestre, Adele Dolamić, koja je zajedno sa mužem otišla u Siriju, a nakon toga je on poginuo kao borac ISIL-a. Adela je potom završila u izbjegličkom kampu u Siriji.

Aleminu sestru i njenu osmogodišnju kćerku 2014. suprug iz Austrije odvodi u Siriju. Po dolasku u Siriju, Nermin Jahić pridružuje ISIL-u. Poginuo je u februaru 2017. godine. Široj javnosti poznat je iz propagandnog video snimka u kojem su upućene prijeteće poruke balkanskim zemljama. Alemina sestra Adela 2015. i 2016. u Siriji rađa dvoje djece. Nakon pogibije Nermina Jahića smještena je u tzv. kuću za udovice boraca ISIL-a sa oko 80 žena i 160 djece. 

Nakon toga je planirala bijeg sa područja Sirije, te povratak u BiH, ali je prevarena sa još nekoliko žena, te je zarobljena i mučena od strane kurdskih snaga.

Alema je prije dva mjeseca govorila za Source.ba portal o sudbini svoje sestre, a cijeli razgovor sa njom možete poslušati OVDJE.

Alema Dolamić je ponovo govorila za Source.ba portal, te nam je poslala pismo koje je napisala, a koje se tiče njene sestre. 

"Ministri, zamjenici, inspektori, obavještajci, ambasadori, sugrađani i svi drugi, obraćam vam se stoti put u, evo, nešto manje od dvije godine. Ja sam Alema, ona žena iz Tešnja što je prva progovorila o sestri u Siriji. Ona što je na svaki mogući način pokušala vratiti sestru iz Sirije, nju, bolesnu, i njeno troje djece. I ne samo njih, nego još desetine naših žena i djece", kaže na početku svog obraćanja Alema Dolamić.

Pismo koje smo dobili prenosimo u cjelosti:

"Ne znam znate li da oni žive u šatorima. Na zemlji, na blatu, nekad imaju da jedu, nekad nemaju, rodile su djecu u tim mjestima, uče ih prve riječi u tim šatorima, pričaju da će jednom biti u Bosni, kod nana, djedova, tetki... da će ići u školu i da će se igrati bezbrižno. Znate li vi da su oni u zatvorima? Naša djeca su u zatvorima već godinu i više, neki su tek došli u te zatvore, a nekoj djeci je taj zatvor sve što znaju jer su u njemu rođeni? Mislite li da je lako čekati više od godinu dana bilo kakvu informaciju, potvrdu, bilo šta o njima?  Zastanite svi na trenutak i zapitajte se sami: šta biste vi na našem mjestu? Šta biste vi da vam je sestra, majka, kćerka tamo? Da su vam unuci, sestrići, bratići na takvom mjestu? 

Biste li tražili način da ne uradite ništa, biste li prebacivali odgovornost, biste li pisali ispod tekstova komentare kako ih ne treba ni vraćati... Ili biste svim svojim bićem radili sve da ih vratite kući?  Mi, porodice ljudi koji su u Siriji, prošli smo različite strahote čekajući bilo šta, prošli smo napade, odbijanja, čuđenja, prošli smo optužbe kako smo teroristi, kako radimo za ove i za one... Ali, razmislite sad da imate sestru u kurdskom kampu i da čekate da se javi, i da nikad ne znate je li to posljednji put da pričate, strah da će jednom neko javiti da je umrla, da je nema više, strah da će ona javiti da djeca nisu dobro. Sve one tamo znaju da su pogriješile, da su sebe i djecu dovele u opasnost, ali je li to najveći grijeh na svijetu?

Ako su krive, neka odgovaraju, neka im se sudi, neka ih vode u zatvore, ali u njihovoj zemlji, a ne u logore tuđe zemlje, s djecom. Gdje je krivica te djece? Šta su ta djeca bilo kome uradila?  Jesu li mogli birati gdje će se roditi, živjeti, odrastati? Znate li koliko ja bolno sve ovo? Čekanje, nadanje, razočarenje... Znate li kako je njima dok žene iz drugih zemalja napuštaju kampove, a one ostaju? Znate li kako je nama kad nas pitaju: ima li išta za naš povratak? 

Nema, jer Vijeće ministara nije formiralo koordinaciono tijelo, nema, jer nisu našli način da nađu posrednika koji bi pregovarao s Kurdima, nisu jer nisu prihvatili pomoć Amerikanaca kad je riječ o djeci i ženama, nema jer ljudi negoduju u komentarima, pišu da ste sve teroristi, nema jer eto BiH će samo jedan problem imati kad se vi vratite – vas nekoliko desetaka i vašu djecu?! Pokvarit ćete sistem ove „sretne i savršene zemlje“, vi sa svojom djecom?! Ljudi u drugim zemljama demonstriraju, izlaze na ulicu i traže od vlada da poštuju ljudska prava, da poštuj prava djece, a porodice se u BiH kriju, stide se... zbog ovakvih komenatara. 

Nemamo se kome obratiti, nemamo koga pitati, tumaramo u mraku, pokušavamo svim snagama pokrenuti nešto, ali ne ide. I nada kao da nestaje. Zato vas pitam sve – i zvanične i nezvanične – šta biste vi na našem mjestu? Ako iko od vas iskreno i iz dubine srca kaže da bi radio bilo šta drukčije od nas, ja ću sama prestati borbu koju vodim više od godinu dana. Ali znamo svi da biste svijet okrenuli naopako da vratite svoje najmilije! 

Zato vas molimo, mi kojima su uži članovi porodica u Siriji, pomozite nam da okončamo ovu agoniju! Sigurno ima nekog načina, dajte nam prave informacije, pomozite nam da nađemo način da se ovo završi, možda nas više može nešto zajedno uraditi, možemo li tražiti neku pomoć. Mi samo želimo da djeca imaju novu šansu, želimo da imaju šansu da rastu sa porodicama, na sigurnom. Ako imate imalo saosjećanja, onda ćete razumjeti da smo mi, porodice, već dugo vremena u mraku, kao da smo upali u neku rupu i iz nje nam nema izlaza. A onda pomislimo kako je njima u kampovima i opet smognemo snage da im dajemo nadu. Dajte vi nama nadu da će jednom i ovo stati, dajte nam nadu da Bosna i Hercegovina ne krši dječija prava", stoji u pismu kojeg je na adresu našeg portala poslala Alema Dolamić, sestra žene koja je bila u Siriji, a koja je sada u kurdskom zatvoru.

Novinar: Haris Ahbabović