U fudbal sam se zaljubio daleke 1994. godine, kada sam imao svega osam godina, i kada sam odgledao svoju prvu utakmicu u životu na TV-u. Bilo je ratno doba, juni 1994. godine i Svjetsko prvenstvo u SAD-u. Zbog Roberta Baggija sam doslovno počeo pratiti fudbal, taj fudbalski romantik je razlog zbog kojeg sam se zaljubio u ovu prelijepu igru. A svega par godina kasnije, u prugastom crno-bijelom dresu, baš onom kojeg je svojevremeno nosio sveti talijanski repić Baggio, pojavio se jedan drugi momak, koji iznimno podsjeća na Roberta Baggija, ali ovaj drugi je bio nešto drugačiji, uzbudljiviji, buntovniji.

Iz Padove, malog gradića u pokrajini Veneto i njegovog prvog profesionalnog kluba, stigao je sin električana Gina i domaćice Brune. Fudbal je toliko malom Alexu bio u krvi da je svojevremeno bježao sa nastave kako bi ga igrao sa drugarima. Majka, kao i većina ostalih majki, koja nije željela da njen sinčić bude dio bilo čega što je opasno, nagovarala je malog Alexa da uvijek bude golman, da se ne umara mnogo i tako će manje biti izložen povredama. Ipak, tu malu grešku je ispravio Alexov brat Stefano koji je brzo shvatio da Alex ima kvalitet da igra blizu protivničkog gola i da on nije neko ko treba da traći svoje fudbalsko umijeće i talenat na golu, noseći rukavice.

Rođen u malom gradu koji se zove Conegliano i koji se nalazi 30-ak kilometara od Trevisa. Jučer je proslavio svoj 45. rođendan. Ovo je priča o najvećem sinu Stare dame. Ovo je priča o fudbalskom buntovniku i umjetniku sa sjevera Italije. Ovo je priča o malom sanjaru zarobljenom u tijelu odraslog čovjeka. Ov je priča o golubu. Ovo je priča o najvećem Juventinu ikada, Alessandru Del Pieru.

"Upoznao sam Alexa u Primaveri i već je tada bio fenomen. Bio je toliko hrabar da smo morali uvjeriti trenera da ga uključi u prvi tim. Imao je kvalitete koje samo velike zvijezde imaju. I svi smo, čim smo ga vidjeli, rekli: 'Ovaj momak će sigurno uspjeti i biti veliki fudbaler'", rekao je nekadašnji Del Pierov saigrač, Angelo Di Livio.



Znate li da su talijani brendirali golove Alexa Del Piera? Da, doslovno su ih brendirali. "Gol alla Del Piero" je specijalni naziv za vrstu pokreta i gol kojeg postigne fudbaler. Stručni naziv "Gol alla Del Piero" se odnosio na golove koji podrazumijevaju da fudbaler dolazi sa lijevog krila, pravi dva driblinga lijevo-desno, a onda gađa kontra ugao i lopta odlazi u same rašlje. Svako ko bi postigao takav gol Talijani bi vrištali: "Gol alla Del Piero, gol alla Del Piero".

A onda jezik. Najčuveniji jezik nakon jezika Michaela Jordana. The Tongue. Alex Del Piero u ekstazi i trči prema tribinama, otvorena usta i jezik koji nagovještava da ste upravo vidjeli neku novu magiju. Koliko god da platite kartu za Juventusovu utakmicu, nećete zažaliti. Svaku noć, svaki dan, Del Piero će vam ponuditi najljepšu predstavu u životu. A bilo ih je jako mnogo. 705 utakmica u dresu Juventusa, 290 golova. Mnogo je prelijepih predstava u kojima je Alex glumio na Delle Alpiju i kasnije novom stadionu Juventusa. 

"Del Piero je šampion s izvanrednim tehničkim mogućnostima i sjajnim karakteristikama. Kada god igra, nikada ne razočara, primjer je svima na travnjaku. Ima vrhunske vrline i intuiciju kakvu malo igrača posjeduje. On je kapiten u pravom smislu te riječi", rekao je svojevremeno njegov trener u Juventusu i selekciji Italije, Marcello Lippi.

Bio sam prošle godine u Padovi. I s obzirom da sam jedna fudbalska opsjednuta kretenizacija, Padova me nije podsjetila ni na šta drugo osim na čovjeka koji je svoju profesionalnu karijeru počeo upravo u tom gradu, Alessandra Del Piera. Na jednom od kipova, u čuvenom parku u centru Padove, nalazio se mali kip goluba, a na vrhu tog goluba stajao je živi golub. Taj golub me podsjetio na Alexa. 

Ptica, sasvim obična kao i svaka druga, tako slobodna, tako obična, a toliko toga poručuje. Ptica u tijelu čovjeka koji leti travnjacima Apenina, od sjevera prema juga. Ptica koja ima viziju, ptica koja se nikada ne seli i koja uvijek može da podnese sve izazove koji se stavljaju pred nju. Golub ostaje ondje gdje mu je i mjesto, golub nikada ne seli, iako možda zna da će mu u nekim toplijim krajevima biti mnogo ljepše. 

Golub ide i u drugu ligu, jer golub ne želi da iznevjeri svoju najveću ljubav, ljubav koja mu je omogućila da bude glavni na pozornici u svakoj mogućoj predstavi u Seriji A i Evropi. Golub sa vrha kipa u Padovi podsjetio me na najveću Juventusovu desetku svih vremena, Del Piera, gospodina i fudbalskog džentlmena koji nikada nije ostavio svoju damu i koju je volio više nego iko, ikada.

"Istinski gospodin nikada ne ostavlja svoju damu", izjavio je svojevremeno Alex Del Piero nakon što je Juventus izbačen u Seriju B zbog velikog skandala oko štimanja utakmica 2006. godine.



Znate kako, Del Piero je tip igrača koji vas podsjeća na ono najbolje što se nalazi u ljudima. Podsjeća vas na vaše najmilije koji su spremni da svoj život podrede samo vama. Podsjeća vas na vašu majku koja će cijelu svoju mukotrpnu dnevnicu dati direktno vama, kako biste otišli u noćni izlazak i kako biste se proveselili sa društvom, ne razmišljajući o svim kapima znoja, umora i težini koje taj novac nosi sa sobom. 

Del Piero je tip igrača koji vas danas tjera da razmišljate o odanosti, ljubavi i zakletvi. Del Piero je tip fudbalera koji vam daje do znanja da shvatite da je sve premalo što ste uradili za svoje najmilije. Alex je tip igrača koji je dokaz da su odanost i ljubav sila koju ne može ništa poništiti.

"On je drugačiji od Zidanea, voli igrati, osjeća fudbal u duši. Između njega i Francuza, odabrao bih Del Piera", svojevremeno je izjavio Diego Maradona.

I upravo ta njegova nevjerovatna odanost Juventusu u najtežim momentima, u trenucima kada je klub bio u ponoru, je prava slika Alexa, nacrtana jeftinim bojicama od strane dječije ruke, u nekom bezbrižnom uglu, dok vani sijevaju munje. Dječija radost Alexa je bila uvijek ista, od onog prvog dana kada je stigao iz Padove, pa sve do trenutka kada mu je cijeli stadion u suzama rekao: "Zbogom Alessandro, volimo te!"

"On je najbolji igrač protiv kojeg sam ikada igrao, izvrtio me na nevjerovatne načine", poručio je bivši bek Manchester Uniteda, Garry Neville.

Priča o Alexu Del Pieru je priča o našim najvećim herojima, priča o našim najbitnijim osobama, priča o našim zaštitnicima u najtežim trenucima, o kapitenima naših života, priča o našim majkama. 

Svako u svom životu ima neku Staru damu. Svako u svom životu ima onu osobu kojoj duguje najveći dio sebe, jer je upravo ta Stara dama svojim krilima štitila sve njegove nedostatke tokom cijelog života. Svako u svom životu ima Staru damu koja je bila glavni šef njegove lične borbe protiv hirova i strahova. 

Svako u životu od nas ima svoju Staru damu, vječitu predstavu mladosti, koja ga je kroz život učila osnovnim stvarima. Svako u svom životu ima svoje heroje. Svako u svom životu ima svoju Staru damu koju naziva majkom. Juventus je imao Alessandra Del Piera. Stoga je ovo priča o Alexu, Juventusu, Starim damama, našim majkama i svima nama.

I kao što Alessandro Del Piero nikada neće odrasti, kako je to jednom naglasio Maradona, isto tako neće odrasti ni sva ona njegova ljubav prema prugastom dresu, ali i naša ljubav prema umjetniku koji je fudbal učinio najjednostavnijom igrom na Planeti.

Osvojio je sve što se moglo osvojiti. Podigao je trofej najboljeg na Apeninima, najboljeg u Evropi, a sa reprezentacijom Italije je osvojio i Mundijal u Njemačkoj 2006. godine, te je lično odveo svoj tim u finale nakon gola Nijemcima u polufinalu. A sav njegov humanitarni rad? Trebalo bi mi dva sata kada bih pobrojao sve ono što je Alex napravio za ljude i djecu širom Italije i svijeta. 

Teško je vjerovati da već ima 45 godina. I danas, 20-ak godina kasnije, čuju se oni udarci lopte od zid i djeca koja usplahireno viču: "Del Piero, Del Piero. Alex, Alex".

Pravi džentlmen nikada ne ostavlja svoju Staru damu. Sjetite se svih onih stvari koje je za vas napravila vaša Stara dama i nemojte joj to nikada zaboraviti. Moja Stara dama je moj Del Piero. Ljubav. Odanost. Žrtva. Sve!

Novinar: Haris Ahbabović