Zbog čega to radi? Kada na svijet dođu mali orlovi, svaki od njih će pokušavati da se kreće van gnijezda i padat će, a savjesni otac, koji je nekoliko mjeseci ranije uspješno prošao sve testove muškosti i zaradio ljubav svoje nebeske saputnice, će svaki put precizno uhvatiti neko od svoje djece. Nijedno neće pasti na tlo. Nikada. Majka će brižno sjediti u gnijezdu, jer zna da njen muškarac nikada neće ispustiti nijedno njihovo dijete i da će svako od njih spasiti u slučaju njegovog pada iz gnijezda.

Takav je bio Abdulmanap Nurmagomedov prema svom sinu Habibu, velikom UFC šampionu i vjerovatno najboljem MMA borcu kojeg je Planeta upoznala. I ne samo da je tjerao svog sina do vrhunca mogućnosti, kako bi dokučio zvijezde svetog sportskog Olimpa, nego je od njega napravio čovjeka, orla, istog onog orla koji je spreman i sposoban, u svakom momentu, da pokaže da test na muškost nije stvar slučajnosti ili unaprijed dobijenih pitanja, nego da je to stvar mukotrpnog rada, predanosti, poštovanja, ljubavi, hrabrosti i posvećenosti epskih razmjera. Habib je tokom svoje velike karijere radio ono što je najbolje znao da radi - da bude šampion. Ali, postoji jedna stvar koju je bolje radio i od toga, a čemu ga je Abdulmanap naučio - da bude još bolji čovjek.

Ovo nije priča o Habibu i rezultatima koje je postigao. Manje - više, svi koji su pratili njegovu blistavu karijeru znaju kad je i koga pobijedio i u kojoj ga je rundi srušio ili ugušio. Ovo je priča o ljubavi oca i sina, priča o predanosti, priča o ljubavi prema Bogu, priča o običnom čovjeku čija je potpuno obična neobičnost krunisala ga za prvaka svijeta. Ovo je priča o jednom od najboljih među nama. Ovo je priča o Habibu Abdulmanapoviču Nurmagomedovu. 

Habib je, zajedno sa svojim ocem Abdulmanapom, koji je nažalost preminuo prije nekoliko mjeseci usljed komplikacija nakon zaraze koronavirusom, odrastao u mjestu Sildi, u Tsumadinskom rejonu, gdje su, u planinskim uslovima, godinama se pripremali za ono što će uslijediti kasnije. 

"Nemam strah od onoga što će doći kasnije, tokom utakmice. Bitan je trening i sve ono što se dešava na treningu. Jer, ako stalno treniraš i radiš mnogo, onda nemaš problem da sve to što si naučio na treningu samo realizuješ tokom utakmice. Utakmica je samo konačni ispit svega dobroga što si napravio i naučio tokom treniranja", rekao je Michael Jordan, na pitanje kako se postaje šampion.

Od trčanja uz planinu, hrvanja sa medvjedima, asketskog života, pa do najsjajnijih odličja. Ono što će Habib napraviti 20-ak godina kasnije, nakon početka trenažnog procesa sa ocem Albulmanapom, samo je potpuno očekivani slijed događaja. Kada u sve to dodate nevjerovatnu količinu skromnosti i životnog jednostavlja, onda imate neviđenog Orla koji je spreman da preleti sve oblake ovoga svijeta. Istog onog Orla, koji je nadimak "Eagle" dobio upravo po rejonu u kojem je odrastao. Stjenoviti i planinski rejon, sa mnogo kanjona, idealnih za svakodnevne letove najpoznatijeg orla među sportašima. Leti, leti nebeska ptico! Od Tsumadinskog rejona do svih svjetskih krajolika.



"Ništa se nije promijenilo u mom životu u odnosu na period kada sam bio dijete ili kada sam odrastao. Ništa se nije promijenilo osim toga što sam sada UFC šampion", rekao je jednom prilikom Habib.

Dagenstanske ulice u mnogome podsjećaju na ulice ovdašnjih sela i zaseoka u Bosni i Hercegovini. I sav taj folklor na ulicama je simpatično sličan prilikama koje imamo u brojnim bh. mjestima. Možda baš zbog toga, sličnost te slavensko-islamske kulture koju gaje ljudi u Dagestanu me je najviše privukla da počnem pratiti šutljivog mladića sa čudnom kapom na glavi (kapa se zove papakha i predstavlja tradicionalnu kapu njegovog naroda), koji se bori u sportu za kojeg toliko i nemam riječi hvale. Oduvijek sam volio klasični boks, uživao u najvećim borbama, ali me nikad nisu privlačili kavezi i sva brutalnost koju donose. Sve dok se nije pojavio Habib. Onda počinješ da se interesuješ, da čitaš, gledaš, istražuješ. Ne toliko zbog kaveza kao kaveza, nego zbog činjenice da neko bude toliko dominantan. 

"Svi smo sretni što smo uopće vidjeli Habiba da se bori večeras kada samo vidite kroz šta je sve prošao u proteklom periodu. Prije tri sedmice je bio u bolnici jer je slomio stopalo. Imao je dvije slomljene kosti i tako se borio večeras. Nije se žalio nikome i hladnokrvno se borio. Habib je jedan od najsnažnijih likova na Planeti. Ozbiljno, pored njegovog imena se već može pronaći pridjev GOAT (najbolji svih vremena", rekao je nakon borbe Habiba i Gaethjea predsjednik UFC-a, Dana White.

Dok se Habib vozi ulicama Dagestana i dijelova Mahačkale, slušajući učenje Kur'ana u automobilu i čitajući najave Conora da će ga „razbiti“, prilazi mu dječak koji mi traži novac jer je navodno "ušao u njegovu teritoriju koju kontroliše".

"Imao je oko 10 godina i tražio mi je otprilike deset dolara. Rekao mi je da on sve ovdje kontroliše i da mu moram platiti. Rekao sam mu da je malo preskup i da bi bilo uredu da mu platim oko pet dolara, ali mi je rekao da ne može i da mu moram platiti 10. Na kraju sam platio 10 dolara", kaže Habib kroz smijeh.



Tokom mjeseca Ramazana Habib je uvijek vrijedno trenirao sa svojom ekipom. U dvorani su provodili po 15 sati, a trening bi počeo odmah sa sehura i sabah namaza i sa pauzama bi trajao sve do zalaska Sunca, odnosno iftara. Postio je, ali kako je i sam u više navrata rekao, to mu nije bila prepreka da trenira sve više. Uostalom, Habib Nurmagomedov nije ni prvi, a ni posljednji vrhunski sportista koji je imao maestralne rezultate tokom posta u mjesecu ramazanu. Legendarni NBA centar i šampion, Hakeem Olajuwon, je u danima svog vrhunca igrao utakmice NBA lige dok je postio. Vjerovali ili ne, bilježio je znatno veće brojke u odnosu na godine ranije. Bilo je to u februaru 1995. godine. Iste godine, njegovi Houston Rocketsi su osvojili drugu uzastopnu NBA titulu.

A kako su Habib i Abdulmanap uspjeli u svemu. Vrlo jednostavan recept, a njegov otac to je opisao riječima na najbolji način:

"Habib mi je u dvorani učenik i ja sam njegov trener. Habib kod kuće mi je sin, a ja sam mu otac", rekao je Abdulmanap Nurmagomedov.

Habib je napravio ono što je njegov otac tražio od njega - da bude šampion, da bude najbolji, da ne bude nijednom poražen. A sada, sada je napravio ono što je njegova majka tražila od njega - da se više ne bori. Ovo mu je bila prva velika borba bez oca Abdulmanapa, koju je dobio. Abdulmanap se smiješio na nekom drugom, mnogo boljem mjestu, a Habib je poslao posljednji poljubac svom ocu, treneru i svom heroju. Svom orlu koji je od njega napravio najpoznatijeg orla na Planeti.

Jednostavnost u njegovom životu, neuživanje u silnim milionima koje je zaradio (a zaradio ih je baš kao i Conor McGregor, kako to jednom reče Dana White), još su jedan od recepata zbog koji je Habib to što jeste. Gledali ste, pretpostavljam, Dagestanske hronike sa Habibom i njegovom porodicom. Vidjeli ste onaj detalj kada cijela njegova ekipa, koja vrijedi milione dolara, jede na livadi. Nema skupocjenog pribora, nema skupocjenih jela, obično lokalno jelo dok Habib grize paradajz i sjedi na livadi u stilu lokalnog dagestanskog zemljoradnika.

"Ovdje imam sve što mi treba. Imam opremu, imam ekipu sa kojom treniram, imam mir i čist zrak. Imam hljeb i vodu i samo mi to treba od hrane. Nema potrebe za nečim više od toga", rekao je Habib kada je stigao na vrh planine gdje je odrastao njegov otac.



Abdulmanap na sve to kaže da ga lokalna trava (neka vrsta kultne "kiselje" iz bh. krajeva) podsjeća na djetinstvo. Hljeb, voda, kiselja i čist zrak. Nikakvi skupi treninzi, nikakava skupa dohrana, nikakvi medijski tajkuni da to isprate. Nikakve cirkus predstave. To je život monaha koji je svojom jednostavnošću napravio sve.

"Želim da budem isti onaj Habib kojeg svi znaju i koji je odrastao kao takav. Ovo nije priča o meni, nego je priča o ljudima koji su oko mene i rade sa mnom", poručio je Nurmagomedov.

Protiv Gaethjea, Habib Nurmagomedov je završio svoj posljednji orlovski ples, a onda je otrčao do vrha one planine u Tsumadinskoj oblasti da posjeti svog Abdulmanapa i da kaže: "Vidiš oče, uspjeli smo. Elhamdulillah!“

Habib je napravio ono što je njegov otac tražio od njega - da bude šampion. Sada je napravio ono što je njegova majka tražila od njega - da se više ne bori. 

"Nikad se nisam borio za novac, niti mi je on bitan u svemu ovome. Uvijek sam se borio za svoju zaostavštinu, za historiju, za svoj narod i moj tim. Popni se na vrh planine kako bi vidio svijet, a ne da bi svijet vidio tebe. Kada je Allah na tvojoj strani, onda te niko ne može pobijediti i u to čvrsto moraš vjerovati".

Novinar: Haris Ahbabović