Broj razvoda u Bosni i Hercegovini je sve veći pa su, prema podacima Agencije za statistiku BiH, tokom prvih devet mjeseci 2018. godine u Bosni i Hercegovini razvedena 1.702 braka.

Cilj teksta je da se čuje glas ove, kod nas, marginalizirane grupe. Tačnije da li su i u kojoj mjeri uspjele ostvariti neka od zakonskih prava, kao i njihova djeca.


Jedna od sagovornica, Amna nam govori kako je do razvoda došlo jer  je bilo fizičkog i psihičkog nasilja.

"Ono što sam ja prošla zaista nije ni približno što neke žene prožive. Bilo je udaraca, ali lično mene je više boljela psihička tortura, konstantno vrijeđanje, omalovažavanje".

Govoreći o sredini i njihovom poimanju toga što se razvela

"Uvijek će biti tog generilozovanja. Moja majka je poslije prvog udarca rekla da se vratim, ali nisam nažalost", govori Amna i dodaje kako o tome kako je pokrenula i instagram stranicu na kojoj bi govorila o ovom problemu .

Azra K. je također podijelila svoju priču, koja, kako nam je navela počela onda kada se porodila.

"Trideset i treći dan nakon poroda je počeo da me fizički maltretira, tačnije istukao me. Moji roditelji su došli po mene uz pratnju policije. Izašla sam sa maksumom, nisam se ni osvrnula".

Podnijela sam tužbu, a poslije toga ide ide haos

"Zvao je moje svaki dan, svaku noć, pisao svima, psovao vrijeđao...Da bi mi nakon izvijesnog vremena došao poziv sa suda gdje traži DNK, na šta sam pristala i time dokazala da je dijete njegovo", govori Azra i dodaje kako je naše sudstvo "dno dna" i kako je njen predmet na sudu skoro šest godina.

"Nema šta nije pokušavao. Pričao kako sam ja ku*va koja dijete zaključava u kuću, a ja idem hodati, kako ja živim u šupi bez uslova. U maju 2017. godine dobila sam presudu i određenu alimentaciju od 150 KM koju ne uplaćuje nikako. Dijete ne viđa, jer mu ja ne dopuštam. Ne dopuštam mu jer mi postavlja uslove kao da se ja njemu vratim nakon svega pa će on tek tada davati alimenaciju. Nije mene majka rodila da bi me neko vrijeđao, udarao i brisao pod kao da sam ja manje bitnija od njega, zaključuje Azra."

Lejla M. također kao uzrok razvoda navodi psihičko i fizičko maltretiranje.

"Od prvog dana braka sve je krenulo naopako - zajednica - jadnica, štuti i trpi. U jednom trenutku nisam imala snage ni na nogama da stojim od psihičkog rastrojstva, strpaju me na psihijatriju. Međutim, drugi dan jedna divna doktorica dođe i popriča sa mnom, a ja se otvorim kao nikad nikome u životu. Beba mi je ostala kod muža, koji nije dao dijete jer sam 'luda'. Uz socijalnu službu omogućeno mi je da viđam dijete dva puta sedmično. To je trajalo više od mjesec dana, a onda sam se izborila da dijete bude prvo par dana kod mene, da bih tek nedavno dobila rješenje da dijete treba da živi sa majkom”.

Porodica je bila uz nju, a “selo” je pričalo šta joj je fali, sve je imala. Međutim, kako nam govori Lejla, niko ne zna šta se dešava između četiri zida. I dalje posjećuje psihologa i psihijatra, zbog dvije godine pakla u kojem je, kako navodi, bila.

Preljuba i nemar prema djeci

Dijana K. nam govori da ju je od svega ponajviše zaboli pogled djece, kojima se srušio jedan život u tren oka.

"Moj muž se zaljubio u kućnu prijateljicu i ostavio nas same i tako zaboravio da je 23 godine bio muž i otac. Ostavio nas je u velikim dugovima. Zamislite kroz šta sam sve prošla gledajući muža svaki dan sa tom ženom koja mu je za tri godine rodila troje djece, a žive od nas na udaljenosti od 30 metara. Od oca nikada nisu dobili feninga. Ja sam rastavljena žena sa dvoje djece. Dovoljno je reći rastavljena i onda slijede komentari i to oni grozni, od okoline, prijateljica koje se sjete kada te vide da si opasnost za njihove muževe. Ne kažu vam to u lice, ali se primijeti u očima, vjerujte".

Djeca su velika snaga i  motiv za dalje

"Moj život je gotov, ali se ne dam zbog djece, njihovih pogleda i zagrljaja i one rečenice moga sina - Mama je li dosta plakanja, shvati on je nas ostavio i ja sam sada tu da brinem za tebe".

Finansijske poteškoće

"Čak je i posao napustio da ne bi plaćao alimentaciju koju sam ja spustila sa 350 na 150 KM misleći bar da će dati kćerki za užinu, ali ni to ne daje. Trenutno u BiH za ovu djecu niko ne vodi računa . Ali svi čekaju da majka pogriješi  u bilo čemu i da kažu - etooo. Teško je,  vjerujte ali čovjek mora dalje. Tjera te onaj njihov pogled, onaj pogled kad kupiš nešto, a djeca te ljube".

Život i razvod u inostranstvu, (ne)mogućnost dokazivanja psihičkog maltretiranja

Sa svim ovim se borila Tanja B.  koja kaže da je bila spremna da ide na bračno savjetovalište, ali da je tadašnji suprug to odbio.

"Moj slučaj je bio uglavnom psihičko maltretiranje, što se teško može dokazati. Činio je sve da se osjećam manje vrijednom, glupom, omalovažavao me i sl. A ja to nisam bila!! Jednom je i fizički nasrnuo na mene, uhvatio me rukama za vrat i početo pritiskati. Sjećam se, bili smo u kuhinji, uzela sam nož i rekla - Hajde, davi, ali ja ću se braniti. Prepao se i rekao: Ti bi mene nožem! Rekla sam: Ti bi mene ruko, a ja se branim nožem, u čemu je razlika? Pustio je ruke sa mog vrata i otišao", prepričava Tanja.


Govori kako je otac djeteta za šesnaest godina dva puta nazvao i jednom došao da  vidi svoje dijete.

"Kako nije plaćao alimentaciju koja mu je bila dosuđena drugostepenom sudskom odlukom, pisala sam sudu da ih o tome obavijestim a odgovorom koji sam dobila bila sam šokirana. On je tada živio u inostranstvu i ja sam ga trebala naći, reći sudu gdje radi i živi da bi oni nešto poduzeli. To je bilo nemoguće finansijski i nerealno. Da ne bih uludo trošila vrijeme i nerve, posvetila sam se djetetu i sebi. Završila sam fakultet, magistrirala, napredovala u poslu".

Tanja nam dodaje da je sin napunio 18 godina i da je tužio oca za neplaćanje alimentacije.

"Našli smo advokata koji je bio voljan uzeti naš slučaj ‘pro bono’ da radi, jer nismo mogli platiti advokatske usluge. Advokat je našao da on ima stan , taj stan će se prodati i nadomiriti dio neplaćenih alimentacija (nadamo se!)..Taj slučaj nije završen, nadamo se da će do kraja godine biti sve završeno. Otac se u međuvremenu vratio u BiH i živimo u istom gradu. Nikada se nije javio djetetu”.


Kada se u brak umiješa droga

Eldina počinje svoju priču sa izjvavom da je njen suprug bio i njena školska ljubav. Išli su zajedno u školu, ušli u vezu, a onda i sklopili brak. Sve je išlo super, a on je onda počeo da se mijenja, a na prvi djetetov rođendan saznaje ne samo da se počeo drogirati, već i da se 'navukao na heroin'.

"Od tog dana pa do djetetove 3.5 godine ostajem s njim u nadi da ću mu pomoći da se izliječi i da se vrati 'među žive', jer to su ljudi koji su psihički mrtvi. I onda kreće borba s njim. Psihičko zlostavljanje, fizičko zlostavljanje, prodaja svih stvari, učjene....i odluka da ostavljam sve i odlazim. Uslijedile su prijetnje, a i danas me strah od njega. Društvo, nažalost, ženama koje iskaču iz 'kolosijeka patrijarhalne porodice ne pruža nikakvu podršku, već samo osudu. Kad je riječ o okolini nazvali su me 'raspuštenicom' i 'onom što je onaj neće' i tome slično", govori Eldina.

Drago joj je što se današnji roditelji razlikuju od prijašnjih po tome što se ne boje sramote, i što im nije bitno šta "selo" priča.

Od svih razgovora ova izjava je možda ostala kao najupečatljivija:

"Uzela sam nož i rekla - Hajde, davi, ali ja ću se braniti. Prepao se i rekao: Ti bi mene nožem! Rekla sam: Ti bi mene rukom, a ja se branim nožem, u čemu je razlika? Pustio je ruke sa mog vrata i otišao".

Ostala mi je urezana u misli ne zbog toga jer govori o nasilju, već zbog toga što je u njoj, s jedne strane prožet otpor, a s druge strane pokinjenost nasilnika kada se 'žrtva' probudi i odluči da to više neće bit.

Osuđujem svaku vrstu nasilja, prema bilo kome. Za fizičko nasilje opravdanja nema, niti će ga biti.

Kažu neki udario je, jer mu je psovala, jer nije bila dobra mati, jer je zvocala, jer mu je popila mozak, jer je pogledala lijevo umjesto desno, ... uglavno, nižu se 'opravdanja'.

Ako vam se ne sviđa kao žena/muž, otac/mati, pa imate institucije kojima se možete obratiti, socijalnim službama, sudovima i sl. Jer, kako postoji brak tako postoji i razvod. Sve je za ljude, osim nasilja, e to je za.... da ne kažem za životinje, ne želim uvrijediti ta bića.




(Lejla Trle)