Koliko je građana Bosne i Hercegovine koji preživljavaju od prvog do prvog, ako su sretni da su im mjesečna primanja redovna. Kada isplatimo dadžbine i izdvojimo sredstva za osnovne životne potrebe koliko se građana može pohvaliti da im ostane za štednju, ulaganje, razonodu.

S druge strane, tu pred nosom „odvijaju“ se slike života na "visokoj nozi".

S jedne strane stranačkih uhljeba, ulickani životi od našeg novca, s druge instagramski lažni sjaj kao svjedok sveprisutne globalizacije u zabačenoj Bosni.

I pored loše ekonomske situacije građani Bosne i Hercegovine ipak ne odoljevaju globalnom trendu, sveopćem konzumerizmu.

Brojevi, brojevi, samo brojevi lete pred mojim pogledom; 20 %, 50 %, 70 % sniženje, raste cijena hljeba, kako vratiti ratu kredita, platiti račune. Ne sudim nam što razmišljamo o ovim stravrima, samo nas žalim. Postali smo brojke, računi u nizu, u velikom ekonomskom sistemu, u prostoru koji gotovo i da nema ekonomiju. Pitam se kako to da ovim buticima punim blještavih boja i načičkanih reklama ljudi neprestano hrle. Svakoga dana posjećenost tržnih centara je veća, dolaze oni koji kupuju, traže jeftinije, a ustvari plate  skuplje, tu su i oni što samo biraju i slažu artikle u korpe na točkove vukući iste nemarno i ne razmišljajući o cijenama. 

Ima onih, a najčešće su to studetnti, srednješkolci koji tu „gube“ vrijeme pauza, onih koji iz razonode razgledaju – diveći se jednim, a kudeći druge proizvode. Posmatrajući masu kupaca srećem one kojima se na licu iscrtavaju brojevi u obliku nabora po čelu, valjda od prevelikog zbrajanja računa koji su duži, akoje treba platiti plaćama koje su sve kraće.

I tako konzumenti, sa naboranim čelima, ispijenog izraza, nijemo  uronjeni u vlastite misli mimoilaze se sa onim kojima brige nisu ni blizu njihovim, egzistancijalnim.

Tijela tih drugih konzumenata nisu ispijena, bar ne od računanja,  ali istrošena su im u neprolaznom dokazivanju u društvenom, materijalnom poretku. Ne razmišljau o cifri koju će valjati platiti kao što to čine "obični svijet"strepeći  pri svakom zvuku koji je posljedica elegantnog pokreta kasirke sa artiklom i ekrana koji otkucava cijene.

Koliko nam je danas postalo teže priznati da nemamo jak oslonac u etiketiranom svijetu lažne kulture, smješkanja  i druženjima kojima kada dođe kraj najčešće slijedi veliki duševni krah prouzrokovan sitnim i krupnim tračevima, pronevjerom partnnerstava i prijateljstava.....

Da li prije biti ogorčen visokim računom za koji mogu jedva napuniti dvije plastične kesice, ali koje mogu platiti-bar danas ili je možda bolje biti ogorčen „životom sa naslovne strane“, manjkom povjerenja, političkim trzavicama, nametanjima socio-ekonomskih razlika.

Kako god, ispade da i za jedno i za drugo plaćamo previsoku cijenu. Previsoku i u ekonomskom, ali i socijalnom aspektu. Sve su nam veće klasne razlike, srednji stalež kao "ogledalo" društvenih i ekonomskih prilika postaje endemska vrsta. 

Čini se kao da smo već preduboko zagazili u eru materijalizma, ispraznih faca dotjeranih šminkom, tijela uokvirenih supre stajlingom, inspirisan instagramskim životom.

U raljama konzumerizma, da nam sve treba i da bez ničega ne možemo živjeti, u raljama globalizma i one površne strane „instagram života“, a opet živeći od prvog do prvog bit će da smo dokaz življenja bosanske krajnosti.

Na sve muke opastanka, ekonomskih, ekoloških i političkih kriza oguglali smo, ali bez najnovijih trendova ipak ne možemo. Zanijemili smo između opstanka i surovog kapitalizma.



(Lejla Trle)