Agarvalova smjena, koja podrazumijeva i rad u noćnoj smeni u hitnoj pomoći u bolnici u Nju Delhiju, traje čak 27 sati. Svi u bolnici Holi Femili u kojoj radi, i pacijenti i rođaci i osoblje, znaju da nema dovoljno kreveta, kiseonika i respiratora da se spase svi ljudi koji potraže pomoć.

"Ko će biti spasen, a ko neće, Bog treba da odluči. Nismo mi stvoreni za to – mi smo samo ljudi. Ali u ovom trenutku, primorani smo da to radimo", rekao je Agarval.

Indija tokom posljednje dvije nedjelje skoro svakodnevno prijavljuje rekordne brojke – više od 300.000 zaraženih za 24 sata. Pacijenti žure iz bolnice u bolnicu, umiru na ulicama ili kod kuće, dok se kamioni sa kiseonikom pod oružanom stražom premještaju u ustanove sa opasno malim zalihama. Krematorijumi rade dan i noć, a tela žrtava pristižu svakih nekoliko minuta.

Agarval kaže da se boji šta će se dogoditi ako se i on zarazi tokom svoje maratonske smjene, znajući da vjerovatno neće dobiti krevet u bolnici u kojoj radi. On nije vakcinisan. Bio je bolestan kada su u januaru vakcinisani medicinski radnici, a u februaru se opustio kao i većina.
"Svi smo bili pod zabludom da je virus prošlost", rekao je on.

Kada Agarval započne svoju smjenu oko devet sati ujutru, već četiri pacijenta leže u dijelu gdje osoblje treba da skine svoju zaštitnu opremu. U hitnoj pomoći su uslovi još gori. Pacijenti i rođaci koriste svaki raspoloživi prostor, mnogi ne nose nikakvu zaštitu osim, eventualno, maske od platna. Ljekari i medicinske sestre su prestali da nose zaštitnu opremu, jer kako kažu, preteško im je da tako rade pod opremom.

U normalnim okolnostima Holi Femili je jedna od najboljih bolnica u Indiji. I u ovoj situaciji se snalazi bolje od većine vladinih bolnica gde u jednom krevetu leži po dvije osobe ili umiru napolju na kolicima. Međutim, bolnica je u očajnom položaju.

Prije nego što započne rad u hitnoj službi, Agarval prvo obilazi opšta odjeljenja. Zajedno sa starijim kolegom odgovaran je za 65 pacijenata. To znači da ima najviše tri do četiri minuta za svakog pacijenta. Kada primi hitan poziv, ima nekoliko minuta da reaguje. Trči niz stepenice do pacijenta koji je jedva pri svijesti. Taj pacijent je imao sreće da bude primljen u bolnicu za razliku od onih koji mole ispred da uđu. Ali ispred vrata bolnice je čuvar da rođaci zaraženih ne mogu da silom uguraju krevete u bolnicu. Prošlog mjeseca rođaci jednog pacijenta napali su osoblje bolnice noževima nakon što je njihov rođak umro.

Šef intenzivne njege Sumit Rai kaže da bolničko osoblje čini sve što može.

"Ljekari i medicinske sestre su izgubili moral. Oni znaju da mogu bolje, ali jednostavno nema vremena", rekao je on.

Dok pokušava da se uspava, Agarval čuje zvuk monitora koji mjeri otkucaje srca. Čuje ih i kod kuće u svom krevetu, jer ne može da zaboravi smrtne slučajeve koji su se dogodili u toku njegove smjene – ne zbog nedostatka želje da spasi pacijente, već zbog nedostatka sredstava.
Predah pronalazi u obližnjoj radnji.

"Zaista je depresivna atmosfera. Samo želim da napravim pauzu od sat vremena negdje van bolnice kako bih mogao da se saberem, jer moram da budem tamo još 24 sata“, rekao je on.

Nešto prije 15 sati vraća se za svoju smjenu u hitnoj pomoći. Sjedi za stolom dok oko njega gomila ljudi moli da prijem u bolnicu.

"Ako pacijent ima temperaturu, ja znam da je bolestan, ali mu nije potreban kiseonik, ne mogu da ga primim. To su kriterijumi. Ljudi umiru na ulicama bez kiseonika. Drugi izbor je kada imam starijeg muškarca i mladog momka i obojici treba kiseonik, a imam samo jedan krevet. Ne mogu da budem emotivan tada jer je on nečiji otac. Mladi moraju da se spase“, rekao je.
Poslije 27 sati rada njegova smjena je gotova, a on zbog iscrpljenosti želi da spava ostatak dana, piše Nova.rs.

Ali ima jedan posljednji zadatak. Otac njegovog prijatelja je bolestan i tražio pomoć od Agarvala. To je jedan od brojnih poziva koje prima u toku dana. Devet od deset puta ne može ništa da učini, ali uvijek pokušava.

I tako ponovo stavlja masku na lice i vraća se u bolnicu.

(Ajdin Balićevac)