Ovaj put, Mensur je opisao susret sa prijateljem kojeg godinama nije vidio, a znao mu je samo nadimak.

"Sretnem u Sarajevu 2014. ili 2013. jarana kojeg sam zadnji put vidio 1994. na pijaci Otoka. Ovoga puta sretnem ga na Dolac Malti i baš se obradujem tom susretu. Da budem iskren znam mu samo nadimak, a znali smo se sa tribina koševskog stadiona. Bio je teški Pitar a i danas je čini mi se još zesči. Par puta smo sa navijačima Sarajeva išli na gostovanja, a sjećam se da smo bili zajedno na Poljudu i na Marakani. Lik mlađi od mene sigurno 5-6 godina. Rat proveo u AR BiH i dan danas je u Sarajevu gdje radi i ima porodicu. Odemo do prve bašte na kafu i tamo ostanemo više od sat vremena. Pričao mi ko je od navijača Sarajeva poginuo, a ja nikako da se sjetim faca tih navijača ko kad nas je bilo uvijek masa a i godina je prošlo puno. Pričali smo o svemu, a najvise o ratu. On se otčepio pa nikako da stane. "Izginu moj Menso bez ikakve potrebe toliki narod, ja sam izgubio desetak dobrih jarana i to teško prihvatam i dan danas. Hebiga odrastao sam s njima" pa nastavi "Ja sam Srbin i ja nemam s tim nikakav problem, to sam što jesam i to me ne spriječava da BiH smatram svojom zemljom i to svojom jedinom. Ja u Srbiji nemam nikoga niti mi je familija ikad imala tamo nekoga. Nemam nikakav osjećaj za tu zemlju, to je meni inostranstvo. Bio sam u Beogradu dva puta poslije rata i vjeruj da se nisam osjećao kao domaćin. Drugi je to narod tamo, ja sam ovdje kod svoje kuće". Ja ga slušam i kontam u sebi što li on ovo meni priča? Ja čak nisam ni znao da je on Srbin jer mu nisam znao pravo ime. Helem on nastavi :"Gledam u Beogradu prodaju suvenire pa među suvenirima imaju i opanke i šajkaču i ja uzmem u ruke i jedno i drugo, prevrćem po rukama jer  to ranije nikad nisam držao u ruci. Prevrćem i skontam  da ja sa ta dva srbijanska suvenira nemam ništa zajedničko. To se kod nas u BiH nikad nije nosilo." Ja se počnem smijati, a i on, pa dodade:" Stvarno Menso, to nikad nije bila nošnja u BiH, meni je draži Fes. Fes se jarane nosio u BiH a nosili su ga i Srbi u Sarajevu. Ja se ne mogu identificirati kroz šajkaču i opanke. "Ja se pocnem smijati a on će na to: "heboga ti znaš da smo na Koševu skandirali -

Boja fesa, 
boja dresa,
boja krvi,
mi smo prvi.

"Sjećam se" velim na što on dodade: "Imam ja kući jedan Fes, a na njemu grb Sarajeva, našao ga na stadionu Koševo i sačuvao do dan danas." 

Bilo mi je jako drago što sam ga sreo, ali i žao što nisam mogao ostati duže na ovoj kafi. Čitav dan sam razmišljao o njemu i njegovim osjećajima i identiteskim borbama mnogih u BiH. Kako se ko osjeća meni nije bitno. Ja to dijelim na one koji su za BiH i one koji to nisu. Imati Fes nije obaveza ali nije ni zabranjeno", slikovito je Mensur opisao ovaj događaj, koji svakako podstiće na duboko razmišljanje", prepričao je Mensur.

(Mirza Malović)