U ranim jutarnjim satima završeno je vanredno zasjedanje skupštine manjeg bh. entiteta. Usvojeni zaključci nisu bezazleni, međutim, od početne ambicije da se zbog suđenja Miloradu Dodiku pred Sudom Bosne i Hercegovine, skupštinskim zaključcima protivzakonito i protivustavno zabrani djelovanje SIPA-e i Tužilaštva BiH na prostoru manjeg bh. entiteta, kroz dugu diskusiju došlo se do zaključka da se Dodik ipak treba ponovo pojaviti u sudnici Suda Bosne i Hercegovine.

U entitetskoj skupštini ovaj put nije bio prisutan sam Milorad Dodik, pa su figure poput Nenada Stevandića sebe nastojale promenuti u novog lidera srpskog političkog života u BiH, sa manje ili više uspjeha u tome.

Na kraju, opći utisak je takav da je Milorad Dodik sa sjednice na kojoj nije ni prisustvovao izašao politički slabiji no što je prije nje bio. Evidentno je da je Dodikov politički autoritet poljuljan.

Dok Dodik sa bolesničke postelje sjetuje beogradske studente, upućujući ih na odgovornost i razumijevanje prema režimu pod kojim žive, sa druge strane Aleksandar Vučić je tek zabrinut, ali ne upućuje bilo koga u entitetskoj skupštini na naročito razumijevanje pozicije u kojoj se našao Dodik.

Srbija i Vučić, razumije se, stoje iza Dodika, ali briga jednih o drugima čini se da nije recipročna. Pogotovo zato što u pogledu cijelog problema u kojem se Dodik našao, isti, kako se čini, nije pratio liniju Aleksandra Vučića, a naročito ne onu u odnosu prema visokom predstavniku u BiH Christianu Schmidtu.

Po svoj prilici, suđenje Dodiku zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika nastavit će se pred Sudom Bosne i Hercegovine. Ono se vjerovatno ne bi ni dogodilo da je Milorad Dodik u odnosu prema Christianu Schmidtu (koji nije uradio ništa u interesu BiH, a pogotovo ne u interesu Bošnjaka) pratio politiku mekšeg pristupa koju je zagovarao Aleksandar Vučić primajući u više navrata Schmidta i ujedno legitimirajući Schmidtovu poziciju.

Umjesto toga, Milorad Dodik se bezglavo okomio na Schmidta koji nije donio nijednu odluku protivnu interesima Srba u Bosni i Hercegovini. Ta vrsta Dodikove političke agresivnosti u ovom konkretnom slučaju očito nije bila podržana od strane samog Vučića u mjeri u kojoj je to Dodik želio i nastojao da u tome smislu izdejstvuje podršku.

Održavajući jedan distanciran odnos prema Dodikovom političkom ekstremizmu, i održavajući učtive diplomatske odnose sa Schmidtom, Aleksandar Vučić je u očima Zapada i Amerikanaca, dodatno se ojačao kao neko ko se zalaže za političku stabilnost, što je sušta suprotnost u odnosu na siromašnog rođaka sa sela (Dodika) koji uvijek i iznova proizvodi novi ambijent nestabilnosti.

Osnovni politički razlog zbog kojeg se Dodiku sudi pred Sudom Bosne i Hercegovine leži u tome što bivši predsjednik etiteta Rs (ovlasti je u međuvremenu prenio na potpredsjednika Rs Davora Pranjića iz HDZ-a) nije pratio ni Aleksandra Vučića, niti je uvažavao stav Amerikanaca u pogledu Christiana Schmidta. Dodik se naime u napadima na Schmidta poveo interesima Dragana Čovića i HDZ-a BiH.

Beskrajno zaljubljen u Čovića i HDZ te njihov angažman uglavnom usmjeren protiv Bosne i Hercegovine, a naročito Bošnjaka, Dodik je, iako Schmidt nije uradio ništa protivno interesu Srba, bezglavo kidisao na Schmidta. Što je Dodik više napadao Schmidta i sipao besmislene optužbe kako je Schmidt sredstvo u rukama bošnjačkih unitarista kojima stranci tobože pomažu da ukinu Rs, to je sa druge strane Christian Schmidt, dokazujući da nije poluga u rukama Bošnjaka, istima suspendirao ustavna prava i cementirao poziciju HDZ-a i Dragana Čovića.

Dragan Čović je bio taj koji je savršeno iskoristio svaki Dodikov pokušaj destabilizacije. Isti ovaj zahtjev za suspendiranjem nadležnosti Tužilaštva BiH i SIPA-e, VSTV-a, Milorad Dodik uputio je u jeku pregovora oko izmjena Izbornog zakona, krajem 2021. Od realizacije istih dakako nije bilo ništa. Jedino u čemu je Dodik uspio jeste razvući front probosanskim strankama u trenutku žestoke diplomatske ofanzive Hrvatske. Riječju, Dodik se u više navrata pokazao kao korisni idiot Dragana Čovića i sredstvo dodatnog pritiska na Bošnjake.

Od Dodikovog političkog ekstremizma najviše je profitirao Dragan Čović koji je od Schmidta na upravljanje dobio kompletnu Federaciju BiH, dok se danas Dodik nalazi pred Sudom Bosne i Hercegovine zbog nepoštivanja odluka Christiana Schmidta, istog onog čovjeka koji je Čoviću poklonio Federaciju BiH.

Prije no što je Dragan Čović priredio opelo nad bolesničkom posteljom Milorada Dodika, valja se prisjetiti da je Dodika posjetio i premijer Republike Hrvatske Andrej Plenković. I Čović i Plenković mogu biti zadovoljni sa svime onim što je Milorad Dodik u proteklim godinama uradio u zajedničkim naporima da političko Sarajevo stave u dvostruki obruč. Dodiku sa druge strane ostaje da trpi sitna zajedljiva prebacivanja i opanjkavanja od strane lidera Trojke koji svoj servilan odnos prema Draganu Čoviću i Andreju Plenkoviću nadoknađuju opanjkavanjem Milorada Dodika kod stranaca, a zašto se također Dodikov (ne)vjerni saveznik Dragan Čović nema potreba da uznemirava.

Savez Dodika i Čovića jedan je od najdužih saveza na političkoj sceni BiH. Iako se nekada činilo da je HDZ zapravo Hrvatska Dodikova zajednica, rasplet političkih odnosa ukazuje na to da je narodnim riječnikom rečeno - Čović u finalu, Dodik u kanalu.

Ostaje otvoreno pitanje - nije li vrijeme da se karte drugačije promiješaju?